BILIĆ: Sto puta je veći pritisak trenirati Hajduk, nego West Ham

Kad Slaven Bilić govori o svojim kolegama iz Premier lige, radi to s gotovo dječačkim udivljenjem i žarom. „Frajer je lud! Luuud! To je to!“, priča o jednom od njih, smijući se i udarajući šakom o stol. I ne radi se o nekakvoj lažnoj skromnosti ili o tračanju; kad prepričava anegdote iz manager’s loungea ili sa sastanka menadžera koji je organiziran dva dana prije razgovora s novinarima Telegrama, one zvuče kao kada bismo se nekim slučajem našli u društvu ljudi kojima se iskreno divimo pa kasnije o tome oduševljeno referirali prijateljima. Kad počne priču sa „sjedimo Pochettino, Klopp i ja, kad Wenger ustane i govori…“, nije nimalo teško zamisliti kako zapravo priča o, primjerice, Jamesu Hetfieldu i Larsu Ulrichu – herojima iz svog glazbenog svijeta u kojemu je ipak samo fan, ne i akter.



O, da.

I uoči svoje treće sezone na klupi West Ham Uniteda Bilić još uvijek jednako uživa u svakom trenutku, u svemu što Premier liga i život u Londonu nude. Ako ne i više.

„Ponekad se sjetim onoga što je pričao Mišo Kovač, kad je gledao Elvisa 1974. u Madison Square Gardenu pa je, govori on, prvi put shvatio razliku između srebra i zlata. Lucidan je Mišo… Da ga je netko poslije toga pitao čime se bavi, kaže, rekao bi mu da navigaje. To ti je to, tek kad dođeš ovamo shvatiš koja je to razina. I, naravno, da se isto očekuje i od tebe.“

I kao igrač i kao trener bio je na velikoj sceni, igrao velike utakmice i pobjeđivao u mnogima od njih, postigao važne stvari u životu – ali, dojam je, nije mu to pomutilo perspektivu i učinilo da nosom para oblake. On je uistinu jednako fasciniran, recimo, Joseom Mourinhom kao i obični fan.

Samo što će on – za razliku od nas, koji ćemo to gledati na televiziji – danas povesti svoju momčad u ogled s Mourinhovim Unitedom, kasnije s Portugalcem popiti čašu porta i porazgovarati u četiri oka. Slaven statusom definitivno pripada u taj nogometni ‘NBA’.


HNL ga zanima zbog Hajduka



Cijeli je dan padala kiša. Sa strane hotela na Canary Wharfu, uz samu obalu, Temza i grad oko nje izgledali su tipično tmurno i gotovo monokromatski. Ostavivši tog jutra užarenu Dalmaciju, gdje je već u ranim satima temperatura prelazila 30 Celzija, londonskih 18 bilo je neobično ugodno. Ovdje, u predjelu Istočnog Londona poznatom kao Isle of Dogs, nekoć su bili samo dokovi. Još 1990-ih, dok je igrao za West Ham, većina je igrača živjela u zapadnom dijelu grada, priča Bilić; no, pojačana urbana regeneracija je od nekoć neuglednog i problematičnog Canary Wharfa stvorila drugi financijski centar zemlje, uz tradicionalni City of London.

U dogovoreno vrijeme pred ulazom se zaustavio crni automobil iz kojeg je izašao West Hamov menadžer. Odjeven u crno, uključujući majicu s natpisom ‘Soundgarden’, svjež i dobro raspoložen. Uslijedilo je druženje koje će potrajati nekih šest sati i kulminirati pretresanjem vječnih domaćih nogometnih i polunogometnih tema u argentinskom restoranu uz Tower Bridge. Kao što to obično biva kad o takvim stvarima pričate s nekom javnom i eksponiranom osobom, velika većina izrečenog došla je uz fusnotu „ali ovo je među nama, nemoj to pisat…“

„Da, okupiran sam i HNL-om i reprezentacijom“, kaže. „To su svakodnevne teme u našoj trening bazi između Nikole (Jurčevića, Slavenova prvog asistenta, op. a.) i mene, iako ne gledam ligu jer ne volim streamove. Šta ću lagat, HNL me zanima prvenstveno zbog Hajduka. Falabogu i da ću ga gledati sada protiv Evertona, pokušat ću i doći ako bude moguće. Pa onda preko Hajduka pratim i druge timove i drago mi je što je liga sada dobra“, objašnjava i odmah zatim dodaje: „Barem je dobra na terenu.“

Upitan je li mu se teško distancirati od tekućih intriga i peripetija, pogotovo zato jer bi svatko u Hrvatskoj volio čuti njegovo mišljenje o svemu tome.

„Nemam se ja šta distancirat“, govori. „Distanciran sam po defaultu. Po geografiji. A to kad traže da se izjašnjavam… Pa ne javljam se, ne govorim o tome osim ako sam procijenim da nešto želim i trebam reći. Emotivno se ne isplati to radit, jer šta god da kažem ne mogu iz toga izaći u pozitivi. Ma ne mogu bit ni na nuli, uvijek će to prenijeti na različite načine i uvijek će mi netko zamjerit zbog nečega šta možda jesam, a možda i nisam rekao. Davno sam shvatio da ćeš, pričao ti ili ne pričao, svejedno stalno biti u medijima ako oni tako žele.“



Od stabla ne vidiš šumu



Sa Slavenom je novinar zadnji intervju radio uoči Eura 2012. i to za Guardian i od tada nisu redovito bili u kontaktu. Na Telesportu, važno im je da sugovornik doista ima šta za reći, ali i želi pričati, da se ugodno osjeća ne samo tijekom intervjua nego i nakon što ga pročita. Zato ih ne rade često.

„Hajde da ovo ne bude klasični intervju“, rekao je netko od nas, a on je nastavio: „Ja sam vas zapravo zvao i da vi meni pričate, a ne samo ja vama. Gledaj ovo: je li Tesla postao Tesla zato što je rođen kao genijalac ili zato što je spavao tri sata po noći i bio u celibatu? Znači, svjesno se odrekao toga da mu ne remeti ovo njegovo… Spajanje, je li tako. Jednom sam razgovarao s vrhunskim violinistom, koji mi je rekao da bez barem 11 sati vježbanja dnevno on ne bi imao šanse biti na toj razini. I pitam se to često jer razgovaram s kolegama koji su potpuni genijalci, a ja znam da vremenski ne mogu radit više od mene. Pa ja mogu ne spavat uopće i neću izmislit struju. Nema šanse…“

Dok slažemo neke odgovore tipa da se nitko nije rodio kao genijalac i slično, on već nastavlja.

„Mislim da u nogometu nije toliko stvar u vremenu, koliko u snazi uvjerenja. I sposobnosti za timski rad. Meni se u Moskvi s Lokomotivom dogodilo to da sam se malo precijenio i preopteretio, naviknut na izbornički posao u kojem ti imaš puno više vremena za analize i razmišljanje. Ako pokušaš tako raditi u klubu, ubrzo izgubiš kontrolu i pravi kontakt s igračima, a gdje su tu još neke nove ideje i trendovi? Onda sam u Fergusonovoj biografiji pročitao kako je on shvatio važnost toga da se malo odmakne od svega, prepusti dio zaduženja i kontrole svojim pomoćnicima i pokuša sagledati stvari iz šire perspektive. Jer inače od stabala ne vidiš šumu.

Kad sam igrao za West Ham, Harry Redknapp je imao jednog asistenta i jednog trenera vratara. I to je bilo to! Nismo imali ni masera, a kamoli šta drugo. Danas ja imam staff od 20 ljudi – analitičari, skauti, psiholozi, nutricionisti, Moneyball, ovo, ono… I šta god ja mislio o tome, to je danas normalno i stvari tako funkcioniraju. Proširila se nogometna obitelj, ona je tim šira što je klub veći, odnosno bogatiji. Jako je važno imat nekoga tko je u pojedinom području unutra, ne moraš to nužno biti ti jer ne stigneš sve to u klubu. To je bitno, ali ne smije prevladat. Ne smije ti, recimo, statistika pojest esenciju: miris trave, tvoje oko ili oko nekoga iz tvog stožera.“
 
Pitali su ga koliko je na elitnoj razini važno pratiti trendove i usvajati nova znanja.

„To je nužno, bez toga si gotov. I ti moraš vladati materijom – jer postoji, recimo, dosta stvari u statistici koje nisu toliko bitne u konkretnim slučajevima, ali ti moraš znat šta ti treba i šta je bitno. Ljudi danas dosta često brkaju znanje o nogometu i posao nogometnog trenera. Znanje je, naravno, conditio sine qua non, bez toga nemaš šta tražit. Ali posao nije samo taktika. Da je tako, stavi nogomet kao predmet u škole i do kraja srednje će svako dijete znati sve u najmanje detalje taktički, ali hoće li ga to činiti trenerom? Ja sam prije 15-ak godina kupovao sve nogometne knjige i još uvijek ih kupujem, imam u stanu preko 100 knjiga o nogometu, skripte iz Coverciana i štajaznam. Ali lik koji ih je pisao nije Ancelotti, Capello ili Sacchi. On zna o svemu tome možda i više od njih, ali ga to ne čini trenerom. Ti imaš predsjednika, igrače, suradnike, navijače… I tvoj je posao balansirati između svih njih na različite načine. Ovo znanje i poznavanje materije samo je jedan dio.“

S osobitim zanimanjem priča o trendovima u Bundesligi i trenerima poput Thomasa Tuchela i Juliana Nagelsmanna.

„Pojavila se, znači, nova generacija trenera. U Njemačkoj ih zovu „akribisch“. Trenera koji se kao igrači nisu puno bavili nogometom čak ni na nekoj nižoj razini. Njihov pristup je posebno zanimljiv upravo zbog toga i svakako treba pratiti šta rade Nijemci jer puno toga šta su radili u zadnje vrijeme pokazalo se dobrim.“

Kao trener iza kojeg je igračka karijera na vrlo visokoj razini, ali i kao akademski građanin s diplomom pravnog fakulteta, kako gleda na takve trenere?

„Nisam za onu parolu „Nogomet nogometašima“. Ipak, smatram da bivši nogometaši imaju veliku prednost ako se žele baviti trenerskim poslom i pritom uopće ne mislim na razinu na kojoj su igrali. Manje je važno jesi li bio Zidane ili igrao u trećoj ligi, ali svakako je ogromna prednost ako si barem neko vrijeme bio dio toga iznutra, osjećao uspone i padove, odgovornost koja dolazi s tim poslom i rezultatima. Jer pritisak je zapravo isti na igraču koji puca penal u finalu Svjetskog prvenstva i onome koji ga puca za prolazak u sljedeće kolo kupa svog malog kluba i šansu da igra s nekim velikim. Isto to njima znači… Netko tko je u nogomet došao s fakulteta nema tu prednost, ali u Njemačkoj danas veće šanse za posao ima neki novi Tuchel ili Nagelsmann nego Effenberg ili Hässler. U Engleskoj još nije tako – ali, recimo, nema nikakve šanse da bi prije 10 godina posao u Huddersfieldu dobio ovaj David Wagner ispred neke legende. Ma dobio bi ga Shearer, sto posto! Imam teoriju zašto takvi treneri sve češće dobivaju poslove.“

Kompletan intervju s Bilićem pročitajte OVDJE

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna