Marko Tomaš: Živim u vlastitim zabludama

Objavljeno Utorak, 03 Listopad 2017 14:10

Volim barem vjerovati da to što radim funkcionira u nekom podzemnom, nadzemnom, apstraktnom prostoru, tamo gdje stvari imaju nekakvo značenje a ne cijenu plus porez na dodanu vrijednost.


Razgovarala: A. Copf/Dnevni list


Marko Tomaš prvi je gost programa “Književni most” koji će se održavati u Narodnom pozorištu Mostar, u “Studiju 64”, uz besplatan ulaz za sve posjetitelje.

Nakon niza promocija po regiji, godinu dana nakon izlaska knjige, najnovija knjiga poezije mostarskog pjesnika, urednika i kolumnista Marka Tomaša, “Regata papirnih brodova” (LOM, Beograd, 2016.) napokon će biti predstavljena i pred mostarskom publikom, večeras u 19 sati.

Publika će se, uz “Regatu papirnih brodova”, na ovom književnom programu imati priliku upoznati i sa Tomaševim knjigama poezije “Varanje smrti - izabrane pjesme” (LOM, Beograd, 2014.) i “Crni molitvenik” (LOM, Beograd / Algoritam, Zagreb, 2015.). Cilj “Književnog mosta” je promovirati knjige, važnost pisane riječi, potaknuti dijalog i upoznavanje autora i publike s njihovim djelima. U intervjuu za Dnevni list Tomaš govori o svojoj najnovijoj knjizi, poeziji, Mostaru, zabludama, revoluciji...

Ljubavna poezija i romantika – zvuče li apsurdno u ovakvom svijetu danas?

 

- Zvuče apsurndo onoliko koliko svaka velika ideja zvuči apsurdno. A nije baš da se svijet ubio da se bavi promišljanjem bilo čega. Nema se vremena za to. Treba stvoriti život iz reklame za telekom kompaniju.
“Ovo je jedini grad / koji moram napustiti. / Ovo je jedino mjesto / na kojem mogu živjeti”. U Regati papirnih brodova Mostar je nezaobilazan.


Što je grad u tvojoj poeziji, u tebi?

 

- Opet ideja. Mitološki prostor. Pun nemogućeg i neostvarenog. To je moj grad. Onaj kojeg sam sanjao. A koji je zaboravio sanjati samog sebe kako bi se prevazišao i postao veći od ljudi. Prestao je biti cilj, ideal, nešto čemu se teži kako bi se bilo bolji čovjek. Grad je zaboravio postojati. Samim tim onaj koji je vezao svoj život uz njega osuđen je na nepostojanje.

Promocija u Narodnom pozorištu Mostar – je li drugačiji osjećaj imati promociju u ovoj teatarskoj kući, u odnosu na neka druga mjesta?

 

- Jeste i to je čudno obzirom na sve što sam rekao do sada. Zbog grada kakav jeste i onoga što nije uspio postati jer su ljudi odlučili biti manji od najmanje mjerne jedinice u povijesti ovog prostora. Intimno sam vezan uz Narodno pozorište. Ako se ne varam jedan moj blizak predak je tu radio u nekim godinama zanosa. Osim toga to je pozorište metafora propasti ovog grada. Nekada je bilo najbolje što je grad imao, nešto čemu je trebalo težiti, što je sve drugo u okolici trebalo dostići. Sada imam dojam da je i pozorište kao i grad diglo ruke od sebe. Nema s kime komunicirati, to je to. Istrgnuto je iz korijena. Nema kontinuiteta kao ni bilo što drugo u ovoj zemlji. To je najveći problem našeg društva ako takvo što uopće postoji.

Promocija u Mostaru nakon niza promocija po regiji. Rekao si da ti to, osim što je red pa i obaveza, stvara i određen osjećaj nelagode. Zašto?

 

- Ja sam tu smetnja. Pjesme i grad bi možda mogli imati neki odnos. A niti pjesme niti grad trenutno ne izrastaju iz mene u mjeri u kojoj bih sebe smatrao relevantnim da se upuštam u odnos s tim idejama. Zato mi je nelagodno, jer znam, svjestan sam da trebam, moram ljudima približiti zašto im se uopće obraćam.

Kakva je pozicija poezije / umjetnosti u vremenu neoliberalnog kapitalizma? Gubi li ili dobiva bitku? Uspijeva li zadržati svoju naivnost i nevinost?

 

- Poništavaju se na neki način. Na suprotnim su stranama. Generalno je trenutni sustav očišćen od ideja. One su suvišne osim ako ih se tretira kao proizvod koji ima svoju uporabnu vrijednost i samim tim i cijenu. Preciznu, jasno izraženu, mjerljivu. Tako da, volim barem vjerovati, to što radim funkcionira u nekom podzemnom, nadzemnom, apstraktnom prostoru, tamo gdje stvari imaju nekakvo značenje a ne cijenu plus porez na dodanu vrijednost.

Čuje li publika / čitatelji glas poezije? Čuje li glas akcije, revolucije?

 

- Publika je izgubljena. I to je dobro. To znači da je to određeni broj ljudi osuđen i spreman na traganje. Ti su ljudi nada. Kao što to može biti i poezija ukoliko ne upadne u zamku samodovoljnosti, ukoliko, dakle, ne postane potpuni preslik, fotokopija čovjeka koji konzumira bez ikakve želje i potrebe da razumije. A revoluciju treba redefinirati. Danas je ona parola, floskula, nema značenja. I dok se mi bavimo tim prividom oko nas se događa revolucija. Na žalost, događa se podmukla konzervativna revolucija koja postaje osnov pravilnika (zakona i ustava) po kojima živimo.

Gube li riječi smisao danas? Je li ustvari baš tišina ta koja nas budi i spašava u normalnosti?

- Riječ je sama po sebi matematička, vrlo egzaktna kategorija. Ideje koje bi one trebale označavati (govorimo, dakako, o riječima) prostor su u kojem bismo trebali biti u mogućnosti tragati za rješenjem naše male osobne agonije. A tišina je nešto toliko lijepo da sam uvjeren u postojanje usamljenih tužnih sirena koje nitko nikada neće vidjeti ni čuti.

Biti marginalac danas, koliko god teško jest, što misliš – je li određena povlastica, pogotovo kada su u pitanju emocije, iskrenost?


- Ako si me nazvala marginalcem onda si mi dala kompliment. Rekla si, zapravo, da sam pristojan čovjek koji se drži po strani od svih svinjarija koje nas okružuju. Volio bih da je to potpuna i cijela istina o meni. Ali ja sam slab kao i svako drugo ljudsko biće. Preopterećen sam milosrđem i razumijevanjem. Zbog toga sam tek vrijedan prijezira. No, ja uživam u vlastitim zabludama. To je moj način da produljim djetinjstvo i ostanem dječak do kraja.



 O autoru

Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Kod raznih nakladnika objavio je 6 samostalnih i 3 skupne zbirke pjesama. Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na internetskim portalima zurnal.ba, lupiga.com, glif.rs te u časopisu Urban Magazin. Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre. Vodio je kultnu splitsku knjižaru Utopia. Živio je i radio u Kljajićevu, Sarajevu, Zagrebu i Splitu.

Trenutno živi i radi u Mostaru. Član je PEN centra Bosne i Hercegovine.  Dobitnik je nagrade Super Cyber Story za kratku priču (2004. godina), nagrade World Music Centra iz Mostara za najboljeg mladog književnika (2014. godina) te nagrade „Farah Tahirbegović“ za angažman u kulturi Bosne i Hercegovine (2015. godine).

Bibliografija: “L’ Amore Al primo Binocolo”, s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, L’ Obliquo, Brescia, 2000.; “Tri puta tridest i tri jednako” s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, Alternativni institut, Mostar, 2000.; “S rukama pod glavom”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.; “Mama, ja sam uspješan”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.; “Život je šala”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2005.; “Marko Tomaš i druge pjesme”, naklada ZORO, Sarajevo/Zagreb, 2007.; “Zbogom, fašisti”, buybook, Sarajevo, 2009.; “Ponoćni razgovori”, s Mehmedom Begićem, Vijeće mladih Grada Mostara, 2012.; "Bulevar narodne revolucije", Algoritam, Zagreb, 2013.; "Varanje smrti - izabrane pjesme", LOM, Beograd, 2014.; "Ivica Osim - Utakmice života, biografija", Vrijeme, Zenica, 2014.(srpsko i japansko izdanje izašli 2015.); „Odrastanje melanholije“ – kolekcija pjesama i priča, Kontrast, Beograd, 2014.; „Crni molitvenik“, LOM, Beograd/Algoritam, Zagreb, 2015.; „Kolodvor i paranoja“, Književna radionica Rašić, Beograd, 2015.; „Regata papirnih brodova“, LOM, Beograd, 2016.

Komentari:

Download SocComments v1.3