Bivši hrvatski premijer otvoreno o Haagu, Tuđmanu i BiH, euru, 'trećem entitetu' i i mogućem povratku u politiku

Bivši hrvatski premijer i bivši predsjednik SDP-a susjedne Hrvatske Novom listu dao je opširan intervju. Dotaknule su se brojne teme, a mđu njima i odnosi Hrvatske sa susjedima, u prošlosti ali i danas. Prenosimo intervju.



Razgovarao: Dražen Ciglenečki/Novi list


Stara priča, neki u Ljubljani nikako da izađu iz matrice, to je naučeno ponašanje. Neki iz ponašanja hrvatskih vlasti zaključuju da bi im se to opet isplatilo. Poruka tim seoskim bukačima treba biti: okolnosti su se promijenile i nemojte nas tjerati da i mi razmišljamo kako možemo napakostiti i naškoditi vašim interesima. Budite sigurni, mi to možemo.

Bivši premijer Zoran Milanović imenovan je nedavno za predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Razgovarali smo s njim u njegovom uredu u toj ustanovi, koji dijeli s dekanom škole Joškom Klisovićem, saborskim zastupnikom SDP-a.

 – Ovo nije klasično radno mjesto, nego predstavlja određeno priznanje, počast, a želja mi je pomoći jednoj obrazovnoj ustanovi koja nudi poseban program, pionirski u Hrvatskoj na tom području i bori se za pozornost studenata.

Što je konkretno vaša zadaća?

– Promocija škole u najširem smislu te riječi.

Vrijeme je božićnih blagdana, što je vama Božić?

– Blagdan mira i obitelji, koji svatko od nas doživljava na poseban način.

 Kao predsjednik Vlade jedino ste na Božić išli na misu.

– Da, bilo je to iz respekta. Vjera je privatna stvar svakog čovjeka, tko misli drukčije, ima potpuno pravo djelovati u skladu sa svojim svjetonazorom.

Od hrvatskog premijera ipak se očekuje da češće ide u crkvu, a kako vi niste, trpjeli ste zbog toga kritike.

– Ne sjećam se da su me zbog toga kritizirali. U trenutku kad sam postao premijer, ljudi su me bili dobro poznavali i ne bih rekao da je bilo onih koji su od mene očekivali nešto bitno drukčije. Nisam, dakle, bio nikakva enigma, niti sam 2007. doveden sa strane da bih vodio jednu veliku političku organizaciju.

Bolje da šute

Ipak, s katoličkim klerom imali ste dosta napete odnose.

– Ni s kim od njih osobno nisam imao napete odnose, baš ni s kim.

Niz biskupa je i javno kritiziralo vašu Vladu. Danas iz tih redova o premijeru Andreju Plenkoviću loše govori samo sisački biskup Vlado Košić, ali niti on nije imao primjedbi na njegovu reakciju na hašku presudu šestorici Hrvata za ratni zločin u BiH. Zanimljivo je da je Plenkovićeva reakcija bila skoro identična vašoj, bio je to konsenzus vas dvojice.

– Ne bih rekao da je to bilo tako niti u sadržaju, niti u tajmingu. Ja sam o toj presudi govorio kad se ona tek počela čitati, prije nego što je Slobodan Praljak bio popio otrov.

Ustvrdili ste tada da, prema vašem mišljenju, udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom nije postojao.

– Pa nije. Haški sud je u velikoj mjeri ipak djelovao kao politička institucija, to svi vide, a to je dosta jasno i iz činjenice što su neke od kapitalnih optužnica vremenski kaskale i po cijelo desetljeće za počinjenim zločinima, odnosno inkriminiranim djelima. To je prilično neuvjerljivo, da ne kažem sumnjivo. Kao da se negdje vagalo čiju povijesnu ulogu treba staviti u kaznenopravni kontekst. Treba svakako priznati da su osuđeni mnogi ratni zločinci koji to ne bi nikad bili i stoga je on u jednom dijelu imao smisla. Obitelji žrtava nikad ne bi dobile nikakvu zadovoljštine da nije bilo Haškog suda. Inače, podsjetit ću, okvir suradnje Hrvatske s Haagom zadan je prije više od 20 godina, na prijedlog tadašnje vlasti i uz potporu svih. Hektolitrima krokodilskih suza bile su natopljene maramice kojima su neki mahali hrvatskim optuženicima dok su ih ispraćali, bolje reći pakirali u Haag. Neki političari, svi redom iz zna se koje stranke, učinili bi uslugu sebi i svima nama kad bi šutjeli o ovoj temi. Stvarno mi je žao nekih ljudi, ali o Haškom sudu možda više i ne treba govoriti.

 

Teško i delikatno

Možda i ne treba, ali o hrvatskoj politici prema BiH 90-ih godina itekako ima i danas smisla govoriti. Posljednjom haškom presudom osuđena je i ta politika Franje Tuđmana.

– I to zato što je netko negdje ocijenio da tu politiku treba sankcionirati. Više od desetljeća nakon spornih događaja, a onda je još 13 godina trajao i sam postupak. Hrvatska je i u presudi Tuti i Šteli iz 2003. bila na određeni način prozvana i osuđena. Nekima to očito nije bilo dovoljno i išlo se na eksplicitnu osudu jedne politike. Nisam se slagao s tom politikom, ali između političkih grešaka i zločinačkog pothvata usmjerenog na kidanje, prethodno etnički očišćenog, dijela jedne države velika je razlika. Ali, sada ne možemo ništa drugo nego konstatirati tu presudu i ići dalje. Možda je o njoj, ponavljam, najbolje i ne govoriti. Ne znam što bih rekao, imate činjenicu da je Theodor Meron, predsjednik sudskog vijeća u slučaju kad su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni, gotovo u potpunosti prihvatio prvostupanjsku presudu Praljku i ostalima. Teško je to i delikatno.

Brojni se ljudi nisu slagali s Tuđmanovom politikom prema BiH.

– Jer je u velikoj mjeri ipak nanijela štetu Hrvatskoj. No, to ne znači da je to bila zločinačka politika. Hrvatska je bila u grozno teškoj situaciji i državni vrh bio je na velikim mukama što činiti. Ministar vanjskih poslova Mate Granić mjesecima je radio na tome da se ovu ne samo ljudski sramotnu, nego i politički štetnu epizodu što prije privede kraju i upravo zbog toga Hrvatska nije ovo zaslužila. No, to su pravila igre i ta je tegobna i čudna epizoda završena.

Epizoda je bila takva da je Tuđman htio dio BiH odcijepiti i pripojiti ga Hrvatskoj.

– Rekao sam o tome sve što sam imao i kako to vidim. Neka sada, ako to žele, govore živi protagonisti tog vremena, a ja to nisam bio.

Kakva god ta politika bila, Hrvati su rat u BiH neosporno dočekali na pobjedničkoj strani. Ti isti Hrvati danas se bore za ravnopravan status u susjednoj državi, koju ste kao premijer često posjećivali.

– Hrvati su najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH. Taj je prokleti rat bošnjački narod, na to treba iznova podsjećati, jedva preživio, a Hrvati su kasnije, upravo zato što su malobrojniji, u svim tim preslagivanjima prošli najlošije i majorizirani su.

Pokušavali ste pomoći Hrvatima u BiH u toj njihovoj borbi za punu konstitutivnost, kako je oni doživljavaju, ali pomaka nije bilo.

– Pokušavao sam imati razumijevanje i za bošnjačku stranu u tom kompleksnom odnosu. Na početku svog mandata predsjednika SDP-a imao sam i razmjerno bliske odnose sa SDP-om BiH, ali su s vremenom oni malo zahladnjeli. Došao sam, nažalost, do zaključka da nisu bili baš najpošteniji u tom odnosu.

 

Prevario sam se

Važnu ulogu u SDP-u BiH imali su i Hrvati poput Željka Komšića.

– Računao sam da će ta formalna politička snaga biti upotrebljena na drukčiji način, ali to se nije dogodlilo. Ti su ljudi na mjesta u precizno osmišljenoj političkoj arhitekturi BiH dolazili glasovima skoro isključivo Bošnjaka, što u startu nije bilo košer, ali sam smatrao da bi to moglo biti iskorišteno za neki novi početak. Prevario sam se.

Na osnovi prilično intenzivnog bavljenja BiH u četiri premijerske godine, što vam se nameće kao rješenje, revizija Daytona, hrvatski entitet?

– Nakon svega što se dogodilo, teško je reći da je aranžman iz Daytona pravedan. Ali, ključ su dobri odnosi bošnjačkog i hrvatskog vodstva. Trenutačno ih nema. S obzirom da Bošnjaka ima u BiH više nego Hrvata, oni ili mogu nastaviti razgovarati s pozicije sile, ili mogu sjesti i u dobroj vjeri razgovarati s onima koji bi im trebali biti partneri i prijatelji.

Dok je HDZ bio u opoziciji, optuživali su vas da ste pokvarili odnose Hrvatske sa susjednim državama i tvrdili da će oni to popraviti. Ništa nisu napravili u tom smislu.

– Odnosi između susjeda živa su stvar. Nisu naši odnosi sa susjedima niti bili tako loši, a od HDZ-a nisam imao bilo kakva očekivanja. Naši odnosi sa susjednim državama u nekim su aspektima zategnuti zato što naprosto želimo iste stvari, a nacije su, moram to nažalost ponoviti, sebične. Svaka nacija vodi računa o vlastitim interesima.

 

U centru pažnje

Između Hrvatske i Slovenije stalan je prijepor u vezi s granicom u Piranskom zaljevu koju je, čini se, nemoguće povući tako da obje strane budu zadovoljne.

– Možda se tu granicu moglo povući u kompromitiranom arbitražnom postupku, kojim je Hrvatska 2009. bila balkanski ucijenjena, da slovenski predstavnici nisu varali i to svojim ostavkama praktično priznali odnosno potvrdili. Da toga nije bilo, da Hrvatska nije saznala za kršenja procedure, morali bismo prihvatiti arbitražno rješenje. Ne pratim detaljno što danas poduzima Vlada, čini mi se ništa naročito, a to možda i nije loš pristup. Možda je moguć neki kompromis, ali u dogovoru dviju država. Europska komisija se tu ništa ne pita i što se mene tiče nije dobrodošla, neovisno o pristranim izjavama nekolicine njihovih najglasnijih članova. Mislim da dvije države mogu nastaviti normalno živjeti.

Može li hrvatsko inzistiranje da u Piranskom zaljevu bude status quo još dugo trajati?

– Na statusu quo se ne inzistira, on je jednostavno tu. Ima i drugih graničnih sporova i nejasnoća između članica EU-a koji traju desetljećma, pa i stoljećima, a život ide dalje. Hrvatska ne bi time trebala biti opterećena.

A pritisak iz Bruxellesa?

– Nikakav Bruxelles. Uvijek imate nekoliko galamdžija koji žele biti u centru pažnje, jer su to prestali biti u državama iz kojih dolaze. Neka se malo ohlade i prihvate da je u slučaju famozne arbitraže raskrinkana obična, balkanska prevara.

Iz slovenske vlade dolaze prijetnje da Hrvatsku neće pustiti u Schengen i OECD ako ne implementira arbitražnu odluku.

– Stara priča, neki u Ljubljani nikako da izađu iz matrice, to je naučeno ponašanje. Neki iz ponašanja hrvatskih vlasti zaključuju da bi im se to opet isplatilo. Poruka tim seoskim bukačima treba biti: okolnosti su se promijenile i nemojte nas tjerati da i mi razmišljamo kako možemo napakostiti i naškoditi vašim interesima. Budite sigurni, mi to možemo. Ali, ne želimo i nemojte nas na to tjerati. A propos članstva u OECD-u, ono je fiksacija nekolicine naših diplomata i možemo bez toga kao bez lanjskog snijega. Schengen je nešto kompleksnije pitanje i tu se ne pita samo Sloveniju. Ali, ako njihov stav zaista bude da nas blokiraju, to će dodatno otežati njihov život jer će nastaviti raditi posao koji bismo inače mi radili za njih. Nadam se da je pametnjaković koji time prijeti toga svjestan.

 

Ljudi se ne mijenjaju

Kako se ponašati prema srpskoj politici i prema Aleksandru Vučiću?

– To je točnije rečeno srbijanska, odnosno čaršijska politika. U Beogradu i danas postoji nama s hrvatske ljevice i lijevog centra relativno bliska i ne baš malobrojna grupa ljudi, ali postoji i famozna čaršija. Razumijete o čemu govorim. Ta čaršija, uz određene stanke, drma beogradskom politikom već dulje od 100 godina. S jedne strane moraš prihvatiti volju naroda koji si izabire ono što želi, kao i u Poljskoj i Mađarskoj, ali ne može se ljude tjerati da to apriorno poštuju na vrijednosnoj razini. Nakon svega što se dogodilo, i još se uvijek događa, neki će ljudi itekako morati dokazati da pripadamo istom društvu. Najtužnije je to što su određeni hrvatski političari svojevremeno, pa i dan danas, znali pasti u strastveni zagrljaj tih manipulatora.

Kad je Vučić izabran, predsjednica Republike oduševljeno je izjavila da je u Beogradu konačno dobila sugovornika.

– Mislim da se njih dvoje dosta dobro razumiju.

I srpsku politiku, kao i problem Piranskog zaljeva, treba ignorirati?

– U svakom slučaju ne smijemo biti previše opterećeni time da moramo nešto riješiti preko noći. Sa Srbijom treba nastaviti trgovati, stalno razgovarati, ali ne smijemo se zanositi iluzijom da će se neki ljudi ikada promijeniti. Srpski i hrvatski narod mogli bi puno bolje surađivati na ovim prostorima. Bilo je za to naznaka u vrijeme vlasti Demokratske stranke u Srbiji, ali to nije bilo osuđeno na dulje trajanje.

Treba li se Hrvatska ponašati prema Srbiji kao Slovenija prema nama i blokirati im pregovore s EU-om, dok ne pristanu na određene hrvatske zahtjeve?

– Između Hrvatske i Slovenije, iako je Ljubljana znala zlorabiti poziciju članice EU-a kako bi nam pokušala nešto nametnuti, nikad nije pređena verbalna granica komunikacije, bez obzira na sve tenzije. To se ne može reći za aktualne vlasti u Beogradu, koje se na jeziku ponašaju kao da su nekakava globalna imperijalna sila. Prisutna je kod njih jedna opsesivna fiksacija o navodnom značaju jedne male balkanske države, preko koje Rusija tobože ostvaruje utjecaj na Europu. Srpska politika tom fiksacijom manipulira, to im je valjda još jedino preostalo. Vlasti u Srbiji moraju odlučiti gdje pripadaju. To je pitanje koje je i šire od odnosa Srbije i Hrvatske.

 

Biračka podrška

Pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj podržavali su vas, ali se u kampanji za izbore 2016. protiv vas okrenuo i Milorad Pupovac. Jeste li se možda razočarali u Srbe u Hrvatskoj?

– Ne možemo jednog ili dva čovjeka izjednačavati s cijelim korpusom. Razumijem Pupovca i njegove političke pritiske kako bi opstao i borio se za svoj komad biračke podrške, ali je politička i društvena činjenica da je ogromna većina pripadnika srpske nacionalne manjine glasala za SDP i prije svega za SDP. SDSS i Srpsko narodno vijeće također imaju svoju ulogu, ne podcjenjujem ih.

Imaju li Srbi razloga vjerovati da je njihov položaj u Hrvatskoj iznimno težak, što Pupovac često ističe?

– Postoje činjenice i subjektivan dojam. Na razini činjenica mislim da stvari stoje puno bolje nego prije 10 ili 15 godina. Sa subjektivne strane, svaki verbalni incident zna unazaditi sve što smo dobro radili proteklih godina. Još uvijek u Hrvatskoj ima galamdžija i nasilnika koji će zloupotrebljavati ranjivost srpske nacionalne manjine. Oni su naš problem.

Nedavno je Hrvatska izgubila arbitražu s MOL-om, koju je vaša Vlada pokrenula nakon presude Ivi Sanaderu da je primio mito od te mađarske kompanije.

– Naša je obveza bila pokrenuti tu arbitražu. Taj nas je problem dočekao, kao i još puno toga ružnog, nismo došli na posloženu situaciju kao sadašnja Vlada.

Trojica arbitara, čak i hrvatski, konstatirali su da Sanader nije podmićen i da je to samo fikcija hrvatskog pravosuđa.

– Dužni smo, ponavljam, bili pokrenuti taj arbitražni postupak, a na hrvatsko je pravosuđe naš utjecaj bio praktično nikakav. Pravosudni sustav stavljen je u Hrvatskoj u postojeći pogon davnih godina, deklariran je kao navodno neovisan od politike, a posljedice vidimo. Imamo to što imamo.

Nažalost.

– Taj sustav nije na razini, kao što vjerojatno nije ni poljsko pravosuđe, pa sada neki mudrijaši iz Europske komisije, politički marginalni u zemljama iz kojih dolaze, rade nepotrebne žrtve od poljskih vlasti zato što one kao krše temelje vladavine prava time što mijenjaju svoj Ustav i zakone u vezi discipline sudaca, njihove selekcije, tijela koje ih bira, trajanja mandata...

 Malo tko je zadovoljan hrvatskim pravosuđem, a nitko tu ništa ne može, kako je to moguće?

– To je jedan zatvoren sustav u kojem su karte politički podijeljene prije puno godina i sada se taj sustav jednostavno samoreproducira. Hrvatski pravosudni sustav izrazito je neprobojan i netransparentan, cijelo je vrijeme jasno da tu postoje određeni interesi, ali se ne može ništa napraviti. Za to nema konsenzusa, a i kad bi netko nešto pokušao, napala bi nas Komisija i optužila za uplitanje politike u pravosuđe. Ovo govorim kao osoba koja više nije predsjednik Vlade i nemam nikog svog da ga instaliram na jedno od stotinu raspoloživih mjesta u pravosuđu, a nisam imao ni ranije.

Kako da građani, od kojih mnogi i na osnovi vlastitog primjera, koji znaju da pravosudni sustav ništa ne valja, reagiraju na tvrdnje političara da su oni tu bespomoćni?

– Povjerenje javnosti u pravosuđe je slabo. Za promjene je potrebno široko političko suglasje, a ne šaka jedne trenutačne političke većine. Čak i kada bi ona postojala, a ne postoji.

I nitko ništa ne može.

– Ovako ne može. Možda bi promjene morali pokrenuti oni koji su zaslužni za ovaj pravosudni sustav, a još su prisutni među nama kao posebni savjetnici vodećih političara.

 

Kupuju vrijeme

Što s Inom, otkupiti MOL-ove dionice?

– Ta je firma, nakon što je u vrlo sumnjivim okolnostima potpuno prepuštena MOL-u, danas sve manje i manje važna. Vlada nema ideju što s Inom, a vrijeme kupuju angažiranjem konzultanata. Nacionalne kapitalne odluke ne mogu umjesto vlasti donositi strane konzultantske agencije, u kojima su i dalje stručnjaci čije su pogrešne procjene kreditnih rejtinga u velikoj mjeri dovele do financijske krize 2008. Oni mogu nešto reći, dati kakav tehnički savjet, ali neodgovorno je i eskapistički izručiti im se potpuno u ruke. Zašto idemo na izbore ako za sve važne odluke i pravce kojima krenuti trebamo pitati konzultante i rejting agancije.

I vaša je Vlada angažirala strane konzultanske kuće.

– Točno, ali ne za strateške pravce i temeljna orijentacijska pitanja što učiniti, nego za tehničku pomoć za realizaciju odluka. U slučaju privatizacije Croatia osiguranja nije pitanje bilo treba li učiniti nešto, nego kako. »Treba li« je politika, »kako« je struka.

Vi ste u prvim godinama premijerskog mandata bili u solidnim odnosima s predsjednikom mađarske vlade Viktorom Orbanom.

– Da, koliko je to bilo moguće. Bio sam svjestan njegove političke snage u Mađarskoj, makar mi je nevjerojatno bilo da njegova stranka Fidesz zastupa onakve bedastoće. Orban je nekad bio smjeran Sorosev stipendist...

Ta mađarska vlast, a još u većoj mjeri, spomenuli ste, poljska vlast, na udaru su briselske administracije.

– Ne znam po čemu bi to bilo u nadležnosti Komisije, ali drukčije misle neki njezini glasni ljudi kojiu su u svojim matičnim državama završili političke karijere, a sad su kao čuvari ugovora i zamišljaju valjda da se to radi s pendrekom. Uvijek imajući na umu bi im to moglo poslužiti za comeback na domaćoj političkoj sceni. Volim svijet i otvorenost, ali znam kamo pripadam, a tako i najglasniji ljudi Komisije koji bi malo radili red po Europi i drugima oduzimali pravo glasa. Smatram to opasnim. Politike mađarskih, posebno poljskih vlasti bile bi smiješne da nisu pomalo opasne i da ne predstavljaju povratak u daleku prošlost, ali građani su to izabrali. Previše je tu arbitrarnosti i dvostrukih standarda. Za te neokonzervativne politike nekih novijih članica EU-a nemam simpatija, ali to ne znači da ih Komsija, odnosno neki od njezinih glasnih pojedinaca trebaju i smiju maltretirati. Naprosto, različiti smo, kako ljudi, tako i društva i to treba prihvatiti.

Koji je to zajednički europski supstrat ispod kojeg se ne bi smjelo ići?

– To je arbitrarno i podložno tumačenju ljudi koji za to nemaju demokratski mandat. Kako će Poljska urediti svoje pravosuđe njihova je stvar, sve dok to ne postane, ne znam, replika Sovjetskog Saveza, a to sada nije. Pročitao sam jedno mišljenje Venecijanske komisije Vijeća Europe, koja u svom tipičnom mentorsko, kriptokolonijalnom stavu drugima crta kako bi trebalo izgledati savršeno demokratsako društvo. Tko su ti ljudi, u čije ime oni to govore? Smetalo me kad se na takav način popovalo Hrvatskoj, a ne podržavam takav odnos čak niti prema ovakvim vlastima u Varšavi. Zašto bi na nas utjecalo kako će se u Poljskoj birati suce? Takav će pristup samo povećati podršku koju poljski birači daju toj čudnoj politici. Tendencija je da relativno kompetentne mega službe u Bruxellesu, u kojima ima sjajnih i vrhunski obrazovanih ljudi, puzajući ovladavaju sve većim prostorom, sve većim i većim segmentima političkog i intimnog života građana EU-a. O tome treba govoriti i postaviti neke granice, jer ta se tendencija neće zaustaviti sama od sebe. Jedan od aktualnih problema EU je ta beskrajna pretencioznost briselskih stručnjaka i Komisije.

Procedura protiv Poljske je pokrenuta.

– Da, procedura opomene, takozvane »packe«. Za eventualno oduzimanje prava glasa Poljskoj ne postoji većina i loše bi bilo kad bi postojala. To je besmisleno.

 I Hrvatska će se morati izjasniti o Poljskoj.

– Treba biti suzdržan. U taj se kovitlac ne bi smjeli uvući. To je principijelno, a ne ideološko pitanje. Tu vrstu kulturnog rata Hrvatska s drugim državama ne treba voditi. Dovoljni smo sami sebi, s postojećim i rastućim prijeporima. A trebali bismo izbjeći i razne šašave inicijativice poput one Tri mora, kroz koju Varšava pokazuje zube Berlinu i Moskvi. Što će nam to, koja nesretna Tri mora? Imamo mi svoje more. Trebaš znati gdje ti je mjesto.

Trenutačno nedokučivo

Dijelite li entuzijam za uvođenje eura ove Vlade, oni su to proglasili strateškim ciljem?

– Nema o tome, nažalost, javne debate. Kad je u nekom televizijskom studiju rasprava o uvođenju eura, jedan sugovornik to podržava, a drugi je oduševljen. Poznate su prednosti eura, kao i nedostaci, a argument da ćemo time doći do jeftinijeg novca je promašen. Dok je novac jeftin, dostupan je i Česima i Mađarima i Poljacima i drugim zemljama koje nemaju euro. I u eurozoni je novac za pojedine članice ponekad bio iznimno skup. Kod rasprave za ili protiv eura, treba osvjestiti jednu ključnu stvar, nakon što uđemo povratka nema i već i sada ograničenu i ritualnu nadležnost HNB-a svodimo na nulu.

Agrument da i tako već godinama nemamo monetarnu politiku samo je jedan od argumenata. Ulaskom u eurozonu za sva bismo vremena zatvorila vrata nekom monetarnom suvertenitetu i potpuno se predali u ruke i pod utecaj velikih i manje velikih stručnjaka iz Bruxellesa i Frankfurta. Posljedica takve odluke su nepredvidive i zato je treba temeljito protresti. Tezu da smo na to navodno pristali tijekom pristupnih pregovora, kao što smo pristali i na niz gluposti, ne mogu prihvatiti. I drugi su odlučili ući u eurozonu, pa i dalje kalkuliraju. Za to ima vremena, prije toga je potrebna detaljna javna rasprava.

Kad je riječ o Zoranu Milanoviću, neizbježno je pitanje je li vaša politička karijera završena?

– Stranački gledano, ona je završena. Iza mene je 10 lijepih i teških godina na vrhu velike političke stranke. Izabran sam 2007. za predsjednika SDP-a, bez da sam to nekoliko godina ranije planirao. Djelovalo mi je to nedohvatljivo, ne zato što bih mislio da za tako nešto nisam sposoban, nego mi se to činilo institucionalno nemogućim. Eto, ispostavilo se mogućim, neke su se okolnosti događale u mojem okruženju i ja sam se kroz njih stvarao. Vodio sam stranku malo više od devet godina i to je sada povijest i svatko je pozvan da to komentira na svoj način.

Naglašavate da vam je stranačka karijera završena, to implicira da općenito politička možda i nije.

– To ne implicira ništa. Što će biti za godinu, dvije ili više, ne znam.

Kolike su šanse da se kandidirate na izborima za predsjednika Republike?

– U ovom trenutku o tome ne razmišljam. Radim svoj posao. Ono što želim sebi i bliskim mi ljudima je dobro zdravlje, da vrijeme provodimo zanimljivo i da to potiče našu znatiželju, da drugima ne nanosimo zlo i to je zasad sve. Možda to djeluje banalno, ali meni to puno znači.

Kažem da prije petnaestak godina nisam bio ničiji projekt, pa ni vlastiti s ciljem da postanem predsjednik SDP-a i premijer u trenutku ulaska u EU. Niti sada nemam zacrtani plan, što ne znači da besciljno lutam. Posjedujem određeno iskustvo, za naše uvjete veliko, a hoće li ono više ikad biti stavljeno na test i u službu nekom višem, nacionalnom interesu, to ne znam. To mi je trenutačno nedokučivo.


Imam razumijevanja za neke Tuđmanove pogreške

Je li Udba naposljetku ipak hrvatska sudba? Ta je tema opet aktualna i ispada da jako malo političara koji su Hrvatsku vodili devedesetih nisu bili dužnosnici, suradnici ili makar doušnici tajne komunističke policije.

– Taj mi je svijet nepoznat, iako me HDZ optuživao da štitim jednog udbaša i osnivača njihove stranke. Pogrešna sam osoba za razgovor o ovoj temu.

Nije li danas jasno da je pogreška bila što se u Hrvatskoj nije provela niti minimalna lustracija?

– Ne znam, bio je rat i stoga sam puno toga spreman tolerirati Tuđmanu i ostalim pripadnicima tadašnje vlasti. Za Tuđmana pretpostavljam da nije bio suradnik Udbe, neki njemu politički bliski ljudi, po svemu sudeći, jesu. Neke je od njih morao angažirati jer je vrijeme bilo neponovljivo teško i nema u Europi usporedbe s hrvatskom situacijom 1991. i 1992. Zato imam razumijevanja za neke oportunizme, pa i zablude i greške, ali za najteže ipak nemam. Ponavljam, nisam bio dio establišmenta, čak niti u SDP-u.


Možda im nedostaje državništva

Rekli ste nedavno da je problem Hrvatske što su čelni ljudi predugo radili činovnički posao. Kako se to manifestira, što im nedostaje?

– Poštujem činovnički posao. A ljudima koji vode Hrvatsku možda nedostaje državništvo. Neki od ljudi na vlasti kao da su rezervisti i ovdje u prolazu. Svoje su službeničke karijere dugo gradili na platformi jedne politike, a onda su u tu politiku uključeni preko noći i rukopoloženi na najviša ministarska mjesta. To je donekle legitimnno, ali, kao što vidimo, ima svoje posljedice. Za svoje sam se mjesto i mjesto za svoje ideje borio od prvog do zadnjeg dana, bez podrške neke interesne grupe ili klana u SDP-u ili izvan stranke. Hvala svima na podršci, a i niti oni koji su me napadali i kritizirali nisu bili beskorisni.


Prioritet brodovi, a ne borbeni zrakoplovi

Vaša se Vlada nije htjela upustiti u kupovinu borbenih zrakoplova, zato što ih niste smatrali potrebnima ili zbog nedostatka novca?

– HDZ nam je ostavio potpuno razbijene financije i novca, kao što je poznato, nije bilo ni za što. Sada, koliko primjećujem, postoji konsenzus o nabavci tih zrakoplova, no ja sam, s obzirom da je riječ o nemalom novcu, uvijek bio skloniji staviti naglasak na pomorsku komponentu oružane sile, hrvatsku mornaricu i obalnu stražu, što je dobro i za naša poduzeća. Mi smo naručili pet brodova za obalnu stražu u jednom našem brodogradilištu. Pitanje je prioriteta, ne možemo imati sve.


O Istanbulskoj konvenciji

Ratifikacija Istanbulske konvencije nije među prioritetima Plenkovićeve vlade, kao što nije bila ni vama.

– Koliko je vremena prošlo otkad sam prestao biti premijer?

Čak vas je kao premijera i HDZ kritizirao zato što odugovlačite s ratifikacijom te konvencije.

– Imali smo i akutnijih problema, a ovo bismo napravili vrlo brzo. Dvojite li možda u našu spremnost da to ratificiramo?

Da ste predložili ratifikaciju, što je prije nekoliko godina tražio i HDZ, to bi bilo maknuto s dnevnog reda, a danas je Istanbulska konvencija predmet društvenih sukoba i Plenkovićeva vlada stalno odgađa njezino potvrđivanje u Saboru.

Stav SDP-a je jasan, što onda stoji na putu? Što je vama stajalo na putu?

– Bili smo tada za to, SDP je sada za to, a HDZ je, kažete, ranije bio za to. Dakle, HDZ stoji na putu ratifikacije Istanbulske konvencije. Nikad ni od koga iz SDP-a niste čuli da se protivi ratifikaciji, jer se ne slaže s njezinim sadržajem. Možda smo kao Vlada malo zakasnili, možda smo računali da ćemo tu učiniti odmah nakon izbora 2015., ili da će to napraviti HDZ, ako već nije bio protiv.


(Izvor: Novi list)

Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna