Novi španjolski premijer ključnu lekciju naučio je u BiH

Dok je Carlos Westendorp bio visoki predstavnik Ujedinjenih naroda u BiH i tvrdo vodio pregovore s predstavnicima triju naroda, novi španjolski premijer Pedro Sánchez bio je šef njegova kabineta.



S laganim osmijehom na licu 46-godišnji Pedro Sánchez prolazi pored nepomičnih crnih lavova na izlazu iz parlamenta u Madridu. Na sunčanom popodnevu zrači zadovoljstvom. Sigurnim korakom na putu prema službenom automobilu odaje dojam čovjeka kojem se ispunio san. Ovaj tjedan uselio se u palaču Moncloa na sjeveru grada odakle je ispratio 63-godišnjeg konzervativca Mariana Rajoya, donosi Globus u najnovijem broju.

Kada se kao 21-godišnjak upisao u Španjolsku socijalističku radničku stranku (PSOE), mogao se samo nadati da će ga put dovesti u palaču gdje obitavaju premijeri Španjolske od uvođenja demokracije 1978. Neoklasični stupovi i zelenilo odudaraju od uvjeta u kojima je prije 20 godina živio u Bosni i Hercegovini. Možda tek osiguranje s oružjem podsjeća novog premijera na bazu gdje je radio kao šef kabineta visokog predstavnika Ujedinjenih naroda.

Rođen u Madridu, u dobrostojećoj obitelji srednje klase, simpatizirao je nogometaše Atlético Madrida čiji se stadion nalazio uz staru pivovaru na obali rijeke Manzanares. Studirao je ekonomiju pod utjecajem oca poduzetnika pa otišao u Bruxelles na master iz Političke ekonomije EU. Ondje mu je u Europskom parlamentu posao dala zastupnica PSOE-a Bárbara Dührkop u čijem je uredu radio.

Sánchezov otac je istovremeno bio direktor državnog centra za promociju kazališta i plesa u Madridu, institucije pod upravom Ministarstva kulture. Odande je poznavao suprugu španjolskog ministra vanjskih poslova Carlosa Westendorpa. Kada su 1996. konzervativci preuzeli vlast, smijenili su socijalista Westendorpa pa ga poslali u New York za veleposlanika pri UN-u. Uskoro onamo stiže i mladi Sánchez jer dobiva posao u jednoj njujorškoj konzultantskoj kući. Odlazi na večere kod Westendorpovih.

“Razgovarali bismo o politici... čavrljali... i pripremali mu topli obrok”, kaže Westendorp kojem se svidio Sánchezov interes za politiku te engleski i francuski jezik. Pratio je košarku koju je nekada igrao u madridskom Estudiantesu.

Na televiziji su tih dana sve rjeđe vijesti iz bivše Jugoslavije. Prošlo je godinu dana od masakra u Srebrenici i potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je zaustavljen rat. UN ondje nije popularan jer nije zaštitio civile i spriječio ubojstva, no plaće su visoke pa Westendorp u lipnju 1997. biva imenovan visokim povjerenikom u zemlji bez zajedničke zastave i valute. Poziva 26-godišnjeg Sáncheza da mu bude šef kabineta.

“Pedrito”, kako ga naziva, dolazi nekoliko mjeseci kasnije u ured svog učitelja u Ulicu maršala Tita u Sarajevu. Zadatak im je pratiti poštuju li Hrvati, Muslimani i Srbi odredbe iz Daytona.

“U tom trenutku u Bosni nisam trebao intelektualca koji će ići sa mnom, nego čovjeka od akcije koji će pripremiti razgovore. Koji će razgovarati s jednima, drugima i trećima na različitim jezicima te se odnositi dobro prema svakome”, objašnjava Westendorp.

Odlaze u kućicu na Palama, desetak kilometara od Sarajeva. Ondje se u pratnji 20 “plavih kaciga” sastaju s Momčilom Krajišnikom, tadašnjim predstavnikom lokalnih Srba. On će 2006. biti osuđen za ratne zločine, a zatvor u Haagu napustiti 2013. S njim, desnom rukom Radovana Karadžića, sastaju se oko uvođenja zajedničke valute za BiH, himne, zastave, zakona...

“Kada smo od njega zatražili prijedlog zajedničke novčanice, pokazao nam je nacrt sa svim srpskim nacionalističkim simbolima: dvoglavim orlom, crnim pravoslavnim manastirima...”, prisjetio se Westendorp u jednom intervju 2016. za novine El Mundo. Uvedena je zatim zajednička valuta, konvertibilna marka, s neutralnim nacrtom kao i “europski plava” zastava koja se i danas koristi.

“To je razlika u odnosu na pregovore koje sada vodi Pedrito. Mi smo tamo imali zadnju riječ”, napominje danas 81-godišnji Westendorp.

Godine 1999. njihovi putovi se razilaze. Westendorp na listi PSOE-a dobiva zastupničko mjesto u Europskom parlamentu, a Sánchez odlazi u Madrid po funkciju u istoj stranci. Socijalisti su i dalje u oporbi. Pokušava preko gradskog ogranka doći do neke pozicije pa postaje jedan od 320 članova generalne skupštine jedne gradske štedionice.

Godine 2004. socijalisti preuzimaju vlast nakon terorističkih napada u Madridu te povlače vojnike iz Iraka. Tri godine kasnije Sánchez se ženi i dobiva dvoje djece, a 2008. traži od Westendorpa pismo preporuke jer se prijavio za mjesto profesora ekonomije na privatnom sveučilištu Camilo José Cela u Madridu.

Španjolska tada upada u tešku gospodarsku krizu, a socijalistički ministar gospodarstva Pedro Solbes pod rafalom je kritika zbog mjera štednje i rastuće nezaposlenosti. Socijalisti su optuženi za uvođenje zemlje u nezapamćenu recesiju. U rujnu 2009. Solbes napušta funkciju, ali i mjesto u parlamentu. Na njegovu stolicu sjeda Sánchez, našavši se prvi put među 350 zastupnika. Odmah ostavlja posao na sveučilištu. Nezaposlenost juri prema stopi od 20 posto pa na izborima 2011. konzervativci pod vodstvom Mariana Rajoya uvjerljivo pobjeđuju. Rajoy napinje mišiće. Počinje njegova era. Unatoč nastavku bolnih rezova, prosvjeda na ulicama, rastu nezaposlenosti i korupcijskim skandalima vezanim za vladajuću stranku, socijalisti su nemoćni.

Štoviše, Rajoy ih je opet potukao 2014. na izborima za Europski parlament. Konzervativci i socijalisti, PP i PSOE, izmjenjuju se na vlasti posljednja četiri desetljeća od kada je uvedena demokracija. No upravo je ta 2014. prijelomna godina u španjolskoj politici. Iz pokreta ogorčenih građana izrasla je nova stranka Podemos s tada 35-godišnjim liderom Pablom Iglesiasom dok je iz Katalonije, pokrajine na sjeveroistoku, iskoračila na nacionalnu scenu stranka centra Građani sa svojim 34-godišnjim liderom Albertom Riverom. Tradicionalno dvostranačje klizi prema provaliji u prošlost.

Profesor kemije na čelu PSOE-a, 64-godišnji Alfredo Pérez Rubalcaba, malo toga može “iskemijati”. Njegove riječi zvuče isprazno Španjolcima od kojih je svaki četvrti bez posla. Novo lice Iglesias nudi im se kao istinski zaštitnik. Socijalisti tada lansiraju u eter svog “mladog lava” – Sáncheza. Njegova supruga je marketinška djelatnica, što mu svakako pomaže. Visokog stasa, s ekonomskom teorijom kao štitom a šarmom kao kopljem, stupa na scenu osvježeno lice socijalista. Izabiru ga za novog predsjednika stranke.

Zadatak mu je osmijehom i energijom zavesti birače u trenutku kada socijalisti padaju diljem Europe. Premda se fizički sviđa ženama, ne uspijeva podići rejting stranke. Šest mjeseci kasnije doživljava prvi knock-down. Socijalisti dobivaju samo 90 od 350 zastupnika dok je Narodna stranka iznijela pobjedu sa 123 dobivena zastupnika. Samo šest mjeseci kasnije održavaju se novi izbori jer Narodna stranka ne uspijeva skupiti 176 glasova za formiranje Vlade. Sánchez oštro udara po Rajoyu u televizijskim debatama, ali kao da mu se to vraća poput bumeranga. Podemos, koji se udružio s malom Ujedinjenom ljevicom, dolazi na korak da prestigne socijaliste i postane prva snaga ljevice.

Na ponovljenim izborima 2016. ponovno pobjeđuje Rajoy, no opet ne može skupiti 176 zastupnika. Španjolci bi mogli na nove, treće izbore. Socijalisti pod Sánchezom bilježe najslabiji rezultat od 1977. godine pa ih je strah potpunog debakla otvore li se opet birališta.

Dio njih želi dopustiti Rajoyu formiranje manjinske, nestabilne Vlade, i čekati bolju priliku u budućnosti. No ne i Pedro Sánchez.

“Ne je ne, gospodine Rajoy”, ističe i glasa protiv njegove vlade iako je dogovor socijalista da se suzdrže od glasovanja i tako prešutno potvrde novi Rajoyev mandat. Sánchez pregovara s Podemosom oko velike lijeve koalicije, što nailazi na osudu ostalih socijalista koji Iglesiasa nazivaju radikalom, te ga prozivaju zbog sklonosti referendumu u Kataloniji.

Ubrzo dolazi do raskola unutar socijalista te unutarstranačkih izbora. Sve ankete pokazuju da će vodstvo preuzeti Susana Díaz, 41-godišnja predsjednica južne pokrajine Andaluzije. Ta tradicionalno poljoprivredna regija iz koje se stanovnici desetljećima iseljavaju uporište je ljevice u Španjolskoj. Susana Diáz je jedina preživjela pad PSOE-a na prethodnim izborima. Rajoy je zadovoljan. Ostao je na vlasti. Vjetar u leđa daje mu 3-postotni gospodarski rast dok mu je latentna prijetnja 16 posto nezaposlenih.

Na veliko iznenađenje, međutim, Sánchez pobjeđuje Susanu Diáz i ostaje na čelu stranke. Tijekom godina stekao je poznanstva koja su ga očuvala na vrhu. Također prvi put mu u prilog počinju ići ankete jer su birači socijalista pozdravili njegovo dosljedno “ne” Rajoyu. Stranka ipak ostaje ranjena unutarnjom podjelom.

Socijalisti i konzervativci zbijaju redove u listopadu oštro se protiveći zahtjevu za nezavisnošću Katalonije u čemu im se priključuje i stranka Građani, četvrta snaga po brojnosti u parlamentu. Uz te tri stranke ne može se promijeniti Ustav iz 1978. čime bi Katalonija dobila zakonsko uporište za referendum. Unatoč problemima s Katalonijom, nezaposlenost je Španjolcima i dalje najveći problem, pokazuju ankete.

Rajoy, međutim, nastavlja koračati prema drugoj polovici svog mandata koji istječe 2020. godine. No tada korupcijski potres trese zemlju s 46,5 milijuna stanovnika.

Njegova Narodna stranka desnog centra osuđena je za korupciju, a sud traži od nje da plati kaznu od 245.492 eura zbog ilegalnog financiranja od 1999. do 2005. godine. Prema sudskoj presudi poduzetnici su financirali stranku u zamjenu za političke usluge. Rajoy poručuje da niti jedan član sadašnje Vlade nije osuđen, a stranka najavljuje žalbu.

Sánchez istog trena njuši priliku. Saziva glasovanje o povjerenju Vladi, nudi se za premijera, premda nije siguran hoće li dobiti podršku ostalih stranaka. Dobije li je, automatski postaje premijer kao vođa najbrojnije oporbene stranke. Ima samo 84 zastupnika od njih 350, a treba ih skupiti 176. Rajoy u parlamentu navodi korupcijske slučajeve u socijalističkim redovima nastojeći ublažiti histeriju. Govori o gospodarskom oporavku, stabilnosti, EU...

“Sánchez po svaku cijenu želi na vlast. Želi ono što ne može dobiti na izborima”, upozorava. No Rajoyu leđa okreće i petero zastupnika regionalne Baskijske nacionalističke stranke (PNV) koji su prošli mjesec bili podržali Rajoya u donošenju proračuna. Oni donose prevagu. Na Sánchezovu inicijativu 180 zastupnika iz devet stranaka pokazalo je Rajoyu “crveni karton” dok ih je 169 pokušalo spasiti premijera.

Sánchez sada mora postići kompromis sa strankama različitih interesa, uključujući katalonske i baskijske zagovornike nezavisnosti, želi li se održati na vlasti do sredine 2020. kada se održavaju redovni izbori. Da bi ostvario tu ambiciju, morat će pokazati sve vještine koje je stekao tijekom 25 godina bavljenja politikom.

Ovaj tjedan počeo je pritisak da riješi političku krizu u Kataloniji, gdje zahtjev za nezavisnošću ne posustaje. Investitori očekuju stabilnost i snažan gospodarski rast. Svoju stranku mora pak zaštititi od udara nadirućih liberala iz stranke Građani, po anketama najpopularnije stranke, koji novu Vladu nazivaju “frankenštajnskom” te traže prijevremene izbore. Istovremeno mu ukopana ljevica iz Podemosa uvjetuje daljnju podršku promjenama na tržištu rada.

“Svjestan sam odgovornosti koju preuzimam, kompleksnog političkog trenutka kroz koji prolazi naša zemlja. Suočit ću se sa svim izazovima ponizno i predano”, poručuje Sánchez. “Da, može se!”, odjekivao je poklič Podemosa u parlamentu nakon što je Rajoy oproštajno stisnuo Sánchezu ruku. Postao je sedmi premijer otkada je prije četiri desetljeća vraćena demokracija. No nikada niti jedan nije imao tako malo zastupnika u parlamentu. I niti jedan nije na ovakav način sjeo u fotelju u palači Moncloa. Ondje počinju dolaziti predstavnici osam stranaka koje su mu otvorile njena vrata.

“Pedrito sada primjenjuje ono što je naučio od starog lisca”, kaže Westendorp. “Stražnjica od željeza tijekom pregovora. Sjesti i izdržati koliko se može”, savjetuje uz smijeh.


(Izvor: Globus)

Komentari:

No comment.

OVDJE JE

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna