Europski sud za ljudska prava podržao Baraliju ali i sve Mostarce: BiH u roku 6 mjeseci mora izmijeniti Izborni zakon kako bi se održali izbori u Mostaru

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je jednoglasnu presudu po tužbi Irme Baralije protiv države Bosne i Hercegovine zbog neodržavanja lokalnih izbora u gradu Mostaru. Zaključeno joj je da je Baralija diskriminirana po osnovu mjesta prebivališta, jer nije mogla birati i biti birana, a BiH Izborni zakon mora izmijeniti najkasnije u roku od šest mjeseci. U suprotnom, ovlašten je Ustavni sud BiH na sam nametne privremeno rješenje.



Europski sud za ljudska prava u presudi je jednoglasno naveo da je postojalo kršenje člana 1. Protokola br. 12 (opšta zabrana diskriminacije) Europske konvecije o ljudskim pravima. U današnjoj presudi Vijeća Europskog suda za ljudska prava u Strsbourgu, u predmetu 'Baralija protiv Bosne i Hercegovine' (predmet br. 30100/18), Europski sud za ljudska prava je, jednoglasno, odlučio da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 12. (opća zabrana diskriminacije) uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

Predmetni slučaj se ticao pravne praznine koja je onemogućila podnositeljici predstavke, lokalnoj političarki koja živi u Mostaru, da glasa i  bude birana na lokalnim izborima. 

Sud je utvrdio da je pravna praznina nastala propustom vlasti da izvrše odluku Ustavnog suda iz 2010. godine, koja se ticala odredaba koje su regulirale lokalne izbore u Mostaru, te nalagala vlastima usklađivanje te odredbe s Ustavom.

To je za posljedicu imalo situaciju gdje su posljednji lokalni izbori u Mostaru održani 2008. godine, te gdje je gradom upravljao gradonačelnik koji od 2012. godine nije imao potrebni demokratski legitimitet.

Takva situacija nije bila u skladu s načelom vladavine prava.

Sud stoga nije mogao prihvatiti argument Vlade da je višegodišnje kašnjenje u izvršenju odluke bilo opravdano potrebom da se dođe do dugoročnog i održivog rješenja za podjelu vlasti, te  da se očuva mir i omogući dijalog između različitih etničkih grupa u Mostaru.

Tužena država je stoga prekršila svoju obvezu preduzimanja mjere kako bi zaštitila podnositeljicu predstavke od diskriminatornog postupanja po osnovu njenog mjesta prebivališta i da održavanja demokratskih izbora u Mostaru.

Sud je također utvrdio, jednoglasno, na osnovu članka 46. (obveznost i izvršenje presuda) da tužena država mora izmijeniti relevantno zakonodavstvo najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što ova presuda postane konačna.

Osnovne činjenice

Podnositeljica predstavke, Irma Baralija, državljanka je Bosne i Hercegovine, rođena 1984. godine. Živi u  Mostaru, jednom od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini, te je  predsjednica Gradskog odbora političke partije 'Naša strankau' Mostaru. U studenom 2010. godine Ustavni sud Bosne i  Hercegovine proglasio je neustavnim određene odredbe Izbornog zakona koje su regulirale lokalne izbore u Mostaru. Utvrdio je da način na koji su organizirane izborne jedinice i broj gradskih vijećnika iz svake od tih jedinica nisu bili u skladu sa načelom jednakog prava glasa. 

Dao  je relevantnim vlastima šest mjeseci za usklađivanje tih odredbi s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ta odluka, međutim, još uvijek nije izvršena. Ustavni sud je 2012. godine usvojio rješenje o neizvršenju svoje odluke te su, kao  posljedica toga, relevantne odredbe Izbornog zakona prestale važiti..

Lokalni izbori u Mostaru stoga nisu mogli biti održani u posljednja dva izborna ciklusa, što između ostalog znači da je trenutni gradonačelnik Mostara u „tehničkom mandatu“ od 2012. godine. 

Žalbeni navodi, postupak i sastav Suda

Pozivajućise  na članak 1. Protokola broj 12. (opća zabrana diskriminacije) uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, podnositeljica  predstavke se žalila da zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda ne može glasati i biti birana na lokalnim izborima, te da to predstavlja diskriminaciju po osnovu mjesta prebivališta.

Predstavka je podnijeta Europskom sudu za ljudska prava 4. lipnja  2018. Vijeće od 7 sudaca donijelo je presudu u sljedećem sastavu: Jon Fridrik Kjølbro (Danska), predsjednik Faris Vehabović (Bosna i  Hercegovina), Branko Lubarda(Srbija), Carlo Ranzoni (Lihtenštajn), Stéphanie Mourou-Vikström (Monako), Carlo Ranzoni (Luxembourg), Péter Paczolay (Mađarska) i Andrea Tamietti, zamjenik registrara odjela.

Odluka Suda

Sud je odlučio primijeniti standardno tumačenje koje je razvio u svojoj praksi o diskriminaciji, naime da je bilo kakva razlika u postupanju među osobama u istim ili relativno sličnim situacijama diskriminatorna ako nema „objektivno i razumno opravdanje“. Nije bilo sporno da je podnositeljica predstavke imala pravo glasati i biti birana na izborima i da je, kao osoba sa prebivalištem u Mostaru, bila u istoj ili relevantno sličnoj situaciji s onima koji su prebivalište imali drugdje u Bosni i Hercegovini.

Kako je razlika u postupanju u ovom slučaju  bila temeljena na osobnom statusu u smislu prakse Suda, naime, isto zakonodavstvo je primijenjeno različito, ovisno od prebivališta osobe, Sud je našao da je podnositeljica predstavke uživala zaštitu članka 1. Protokola broj 12.

Sud je razmatrao Vladin argument da je kašnjenje u izvršenju odluke Ustavnog suda bilo opravdano potrebom dolaska do dugoročnog i održivog rješenja za podjelu vlasti, te da se očuva mir i omogući dijalog među različitih etničkih grupa u Mostaru.

Međutim, Sud nije mogao prihvatiti da su poteškoće u dolasku do političkog dogovora s tim u svezi bile dovoljno, objektivno i razumno opravdanje za situaciju gdje su posljednji lokalni izbori u Mostaru održani 2008. godine i gdje je gradom upravljao gradonačelnik koji je od 2012. godine bio u „tehničkom mandatu“, te stoga nije imao potrebni demokratski legitimitet.

Takva situacija nije bila u skladu s načelima „stvarne političke demokracije“ i „vladavine prava“ na koje Europska konvencija upućujeu svojoj preambuli. Dakle, Sud je odlučio da je tužena država prekršila svoju obvezu preduzimanja mjere uzaštiti podnositeljic predstavke od diskriminatornog postupanja po osnovu njenog mjesta prebivališta kao i održavanja demokratskih izbora u Mostaru. Stoga  je došlo  do povrjede članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

Obveznost i izvršenje presuda (članak 46.)

Imajući u vidu veliki broj potencijalnih podnositelja predstavke i hitnu potrebu da se okonča trenutna situacija, Sud je zaključio da tužena  država mora izmijeniti Izborni zakon najkasnije u roku od šest mjeseci od kad ova presuda postane konačna, da bi omogućila održavanje lokalnih izbora u Mostaru.

Ukoliko tužena država propusti to učiniti, Sud je zaključio da Ustavni sud ima ovlasti da sam uspostavi privremeno rješenje.
 
Pravično zadovoljenje (članak 41.)

Sud je odlučio da je nalaženje povrjede samo po sebi dovoljna satisfakcija za neimovinsku štetu koju je pretrpjela podnositeljica predstavke.
Sud je isto tako odlučio da Bosna i Hercegovina mora podnositeljici predstavke platiti 5.000 eura na ime odvjetničkih troškova", stoji u opširnoj izjavi za medije Tajništva Suda. 

 

 

/Republikainfo.com/

Komentari:

No comment.

Birači, prasići, jagnjići

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna