Slatki su tamo negdje daleko zalogaji hljeba, gdje ovih naših nema, gdje ovakve braće nije

„Šetajući Mostarom vi zapravo šetate kroz prošlost i budućnost“. Na ovakve rečenične konstrukcije možete naletjeti u nekim jeftinim turističkim brošurama koje će vam osrednji mostraski buregdžija uz jogurt dostaviti umjesto podmetača. Ali ako su to riječi nekog recenzenta koji po stoti put predstavlja užasno lošu knjigu pjesama o Mostaru, to je veće nerješiv problem.



Piše: Emil Karamatić/Neznase.ba


A ako je ičega u proteklih godina o Mostaru napisano onda su to poražavajuće loši stihovi koje je neko iz zajebancije ubacio među korice i iz još veće zajebancije nazvao knjigom poezije. A šta ćeš drugo uzgred reći nego – čast izuzetcima.

Ili.

Nije tako uvijek, dogode se, ali rijetko, i lijepe večeri.

Nekad i kultura zasluži pljesak, blagonaklonost, pohvalu, lijepe riječi. E upravo sam te lijepe riječi bio naumio ostaviti 98. po redu Šantićevim večerima poezije da nisam doživio nesvakidašnja ukazanja. Nisu na razini poznatih svetišta, ali ukazanja jesu.

Često se pitam zašto novinarsko oko ne bi samo one lijepe detalje prenijelo na papir. Onako lijepo, riječima lijepo oslikao kako su to radile stare ili kako to danas rade ove novokomponirane partijske biltendžije.

Ali ne ide to tako.

Ne može.

Novinarskom oku je teško ugoditi.

Ono pati od pretjerane ljepote. Dok biltensko oko od prosječnosti pravi događaj i djelo iz snova u svrhu ugađanja nekom, lokalnom kabadahiji koji je onomad Komunist zamijenio Glasom koncila ili Crkvom na kamenu.

Ne znam ni jedne druge riječi osim hvale za srpskog pisaca Vladimira Pištala koji je promovirao knjigu „Sunce ovog dana – Pisma Andriću“.

E sad i kad bih bio prisiljen da kažem koju negativnu o Pištalu, bilo bi to uludo potrošene riječi.

Pisac je dobar i točka.

Ali puno sam na toj večeri primijetio detalja na koje nisam tek tako mogao staviti točku. Prvo što mi je zapelo za oko bi previše sveštenika koji ili predstavljaju, pripovijedaju ili blagoslivljaju skup. Što nikako ne bi trebalo biti loše. Ne daj Bože da mi smetaju. Ako bi i tražio poštene ljude s lakoćom bih ih pronašao, mislim da se ne varam, u sveštniku Radivoju Krulju i igumanu Danilu Pavloviću. Jer pošteno svećenstvo ako hoćeš naći, traži ga u manjinskim zajednicama. A Srbi, pravoslavci u Mostaru nažalost jesu manjina. Stanje je to koje je velikim djelom prouzročila srpska ratna politika devedesetih godina. Ruku na srce dobrotom se iz toga vremena ne mogu pohvaliti niti hrvatski ali ni bošnjački političari. Da je na vagu pa izmjeriti zlo, što bi se tri gevikta razigrala. Sa sve tri strane zlo je nadvladalo dobrotu. Strpalo je u nevidljivi prostor iz kojega tek pokušava progovoriti.

Sveštenstvo sam spomenuo iz još jednog razloga.

Ta opkoljenost lokalnim političarima kulturu dovede u bezvrijednost, neku vrstu ništavila.

Sveštenstvo izgubi na svetosti, a ne bih da bude tako. Đorđe Balašević je to najbolje opisao u samo nekoliko redaka.

I tad su došli popovi
pa topovi, pa lopovi
i čitav svet se izobličio
ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, snalažljivci …….

Jebiga, nekad bilo.

Ne ponovilo se.

Ali implicira, ma koliko se trudio odagnati tu vrstu misli.

E upravo to nije nikako dobro.

Poeziju i sveštenike uz dobru volju mogu povezati, međutim, poeziju i političare ne mogu povezati čak ni u pijanom stanju. Čak vladiku Griogorija mogu zamisliti i kao glavnog glumca u nekom novom Kusturičinom filmu u zagrljaju sa….. ajde neka vladika izabere, on to bolje zna od mene. Ali da ga stavim kraj Pištalovog djela, bi mi teško.

A ako griješim neka to bude moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Sveta ispovijed je kadra puno veće barabe razriješit grijeha a kamoli mene koji se samo igram riječima.

Kažu, srpska Prosvjeta i Matica hrvatska po prvi put zajedno, ujedinjeno kliču u čast i slavu velikom pjesniku Aleksi Šantiću.

Nije to sporno.

Čak pohvalno.

Lijepo bi bilo prešutjeti i ne spomenuti veznik ali.

Ali jebiga, naprosto je nemoguće.

Prije nekoliko dana, a ta priča traje od 2002. godine u Hercegovačkoneretvanskom kantonu pripadnicima srpske nacionalnosti od reda su hrvatski političari ponovo blokirali prava na konstitutivnost, ma šta taj pojam značio.

A beli u našoj državi ne znači ništa.

Međutim, taj pravni akt vladiku Grigorija ne zabrinjava, pogotovo ne sprečava da zajedno zapjevaju, isto kao što ne zabrinjava nekog velikog borca za hrvatska pitanja u Republici Srpskoj kad je u pitanju konstitutivnost Hrvata.

Uz to primi odlikovanje i nakon nekoliko godina se sjeti da se grdno da ne može grđe zajebao.

Ako ste pomislili na biskupa Komaricu, niste pogriješili.

Da me neko upitao je li moguće i zamisliti recimo da se negdje 1960. godine u Beogradu Mile Budak mogao pojaviti na predstavljanju knjige Edvarda Kardelja „Put nove Jugoslavije“. Reka bih kako je u mašti sve moguće. Čak da Budak i predstavi knjigu Edvarda Kardelja.

Ali kad se na jednom mjestu bez imalo nadodavanja nađu barem po trojica zaljubljenika u lik i djelo Ante Pavelića i Draže Mihajlovića onda onako iole normalan insan pomisli da su ukazanja fenomen na hercegovačkim večerima poezije.

A i trojica su previše za jedan ugodan kulturni događaj.

Ali eto dogodi se.

Kako?

Niko ne zna.

Ali vjerojatno nekim čudom prosvjećenja.

Na trenutak sam zanemario što pripovijedaju književnici Dragan Marijanović i Josip Muselimović, pljesak mi je pripomogao da zaključim kako je besjeda bila pametna, u međuvremenu, (ovo već ide kao filmska priča, pazi sad) moje novinarsko oko poče letati po Vladičanskom dvoru.

Gledam mladog ustašu pa mladog četnika pa ponekog i početnika, pa onda sjajnog pisca Pištala.

Pa opet u krug.

Na tren zastanem i pomislim, kako bi bilo lijepo da je ljeto samo još deset dana potrajalo i da junoša iz četvrtog reda, na Šantićevim večerima poezije vidim u kratkim rukavima.

A možda i ne bi bilo koristi.

Pomislih, vjerojatno je majstora koji mu je istetovirao „umjetničko djelo“ na lijevoj ruci i na prsima već odavno zamijenio majstor koji koristi “brener”.

Usput zamijetim i neke stare diplomate iz socijalističkog vremena.

Šaroliko društvo.

Svi na jadnom mjestu, skoro da se dodiruju, čak i poslije rukovanja. Neki čudan svijet koji uglas recitira pjesmu Alekse Šantića „

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Ali što bi to ja bratsko pronašao u gradonačelniku Mostara Ljubi Bešliću, premijeru Hercegovačkoneretvanskog kantona Nevenku Hercegu.

Čak nam ni jebena konstitutivnost nije zajednički pojam.

Njihova konstitutivnost je satkana u drugom stihu a moja u trećem.

E upravo takva konstitutivnost ne treba Srbima u Mostaru. Da budem jasan, slična ovoj mojoj koji nisam član vodeće hrvatske partije.

E upravo iz tih razloga sunce tuđeg neba hoće vas grijati, puno bolje od ovog što ga vašim zovu, slatki su tamo negdje daleko zalogaji hljeba, gdje ovih naših nema, gdje ovakve braće nije.

Sunce tuđeg neba – već odavno, jebiga, daje dobre rezultate.

A ako to itko zna, zna Vladimir Pištalo.

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna