Šokantan blog koji je uznemirio roditelje

Objavljeno Nedjelja, 05 Studeni 2017 19:09

"Ja sam mali bog i svaka neugodnost mora u startu biti uklonjena, jer ja tako želim! Stvorili ste me i trebate mi se pokloniti".



Odgajateljica predškolske djece Ivana Vana Stanisavljević na svom se blogu često bavi problemom nasilja među djecom. Ona smatra da je jedan od najvećih zamki popustljiv odgoj i da su u većini slučajeva za agresiju odgovorni roditelji, prenosi 100posto.hr.

"Uvjerila sam se da nevinija i čistija bića ne postoje od djece i da kao takva imaju velike šanse izrasti u zdrave ljude, ako se roditelji njima bave, bez batina, zaključavanja u mračne prostorije, prijetnje ostavljanja, ukidanja obroka i raznoraznog drugog neprimjerenog šikaniranja i kažnjavanja, bezgraničnog gledanja u ekran tableta ili telefona.  Što možemo očekivati od roditelja, a još važnije od njihove djece, koja se na ovakve i slične načine bave svojom djecom? Pa, baš to - da imaju potrebu da već nakon pete godine, možda i ranije, to još uvek proučavam, stvaraju nekakve klanove, sklonost k napadanju slabijeg, ignoriranju neke tamo djece", kaže Stanisavljević.

Napisala je zanimljiv tekst o djeci koja više nemaju nikakve granice na stranici Roditeljstvo i odrastanje. Uz odobrenje autorice prenosimo ga u cijelosti:

"Ja sam mali bog. Sve mora biti kako ja zamislim, poželim, iskonstruiram. Moj plač je znak da morate gasiti vatru. Svaka i najmanja neugodnost mora u startu biti uklonjena, jer ja tako ŽELIM! Želim tako jer sam ja božanstvo koje ste vi stvorili i trebate mu se pokloniti. Poklonite se vi, moji roditelji, izdržavatelji i natjerajte svijet da klekne preda mnom.

Ja sam bog na rođendanima, svim, moj se podrazumijeva. Ja sam bog u vrtiću i ako vam kažem da me je netko dirao, očekujem da odmah reagirate i to tako da me ni slučajno ne zamarate provjerom točnosti informacija koje vam dajem. Ja sam bog u parkiću i mogu pipnuti svačiju igračku, a nikome ne dam moju. Jer mogu. Ja sam bog u prijevozu, svi mi trebate ponuditi mjesto. Svi! Ako uopće idem javnim prijevozom. Ja sam bog na moru i sve su kantice i lopatice moje vlasništvo, osim ako ne odlučim drugačije. Ja sam bog u bazenu, nemoj da me netko slučajno poprska, a ja mogu prskati i bacakati se koliko želim, a želim puno. Imam pravo otimati loptu drugom djetetu, jer će moji roditelji svakako reći da je to dječja igra. Mogu birati sladoled i držati otvoren frižider baš koliko ja hoću!

Otkako znam za sebe, gledali su me kao božanstvo, te je moje tijelo, zajedno s umom koji mi je dat, naviklo na takav tretman i samo takav tretman. Ja se budim i sve mi je po volji. Naučen sam da sam samo ja važan. Ja liježem u krevet kada mi se prohtije, jer ja znam kada mi se spava. Možda se pitate kako ja sa svojih tri, pet, sedam ili devet godina znam šta je najbolje za mene. Ako se pitate, dat ću vam odgovor. Tome su me naučili stvoritelji moji. Oni su uvijek drugima govorili da ja točno osjećam umor, glad, potrebu za nečim, bilo čim. Što mi je drugo preostalo, osim da se s njima složim i živim svoju ulogu bogovsku.

Da vam objasnim još neke sitnice. Ja točno znam koji sok, od sedamdeset ponuđenih, volim piti. Vrlo mi je jasno koja mi garderoba najbolje pristaje i zato opravdano dižem glas kada roditelji žele samo i predložiti drugačije. Vrlo svjesno biram kratke hlače i hulahopke ili tanke tenisice u siječnju, jer mi se hoće. Ako mi se nosi bunda u srpnju, nosit ću je i uopće ne razumijem one koji me odgajaju, kada se kao pravdaju, zašto je dijete obučeno kako je, odgajateljima na vratima. Pa, vi ste mi sve to dozvolili, a onda objašnjavate da niste mogli utjecati da bude drugačije. Kakva laž, roditelji moji. Bez vas ja sam ništa, sa vama ja sam sve. Tako ste me učili, s tim me riječima uspavljivali. U suprotnom, kakva bi to moja mašta trebala biti da zamišljam da sve mogu i sve smijem, da nije vas?

Sve knjige smijem poderati i po njima šarati, čak i ako su tuđe. Svoje ne dam! Gdje god da odemo u goste mogu se penjati na stol i zabavljati okupljene, bez obzira što su možda došli bez djece, da se valjda opuste malo. Ja sam ono slatko, neodoljivo biće koje je faca i uvijek ima što pokazati pred drugima, zanimalo vas to ili ne. Mogu uzimati beskrajno mnogo jela u tanjur i onda reći da neću to jesti, jer ćete vi svakako naći opravdanje. Sito je dete, ali mu se učinilo da može pojesti juhu sa sarmom, pečenjem, sladoledom  i tortom odjednom. Haha, znate kakva su današnja deca…

Ovdje nije kraj, ali za kraj ovog pisanja o meni, ispričat ću vam šta je moj tata napravio neki dan. Došli smo u park i igrali se dinosaurusa i tako se u toj igri desilo da me moj prijatelj htio kao zgrabiti za nogu. Nije me povrijedio, smijali smo se cijelo vrijeme, samo je neki mili, mili, milimetar moje tajice bio poderan. Ja sam pokušavala objasniti tati da smo se igrali i da mi je bilo lijepo, ali je on ipak prišao mami mog petogodišnjeg prijatelja i rekao joj: 'Znate gospođo, ja imam njih dvije i ovog Vašeg malog bih mogao sad opaliti po vratu, bez da trepnem!' Jao, tataaaa, mislim si u sebi, rekla sam ti da je bila samo igra, a onda sam se povukla, mudrica kakva jesam, s mojih pet godina. Jesam li ja tatina boginja ili što?

Što se tek po školama viđamo mi, mali bogovi, posebno na testiranju kod psihologa, kada naši roditelji kažu da je pred njima Michelangelo osobno, Edison i Tesla zajedno, Radojka Šverko i Tina Turner ili možda čak Meryl Streep i Dustin Hoffman u jednom, jer ja sam glumac od kako postojim i hvala vam na tome divni stvoritelji, pardon roditelji, moji.

Voli vas i poštuje vaš bog osobno."

 

 

(iZVOR: 100posto.hr)

Komentari:

Download SocComments v1.3