Protiv tegeltizacije BiH se može samo jedinstvenim frontom građanskog otpora

Objavljeno Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 08:04

Kome je, do prije samo desetak dana, išta značilo ime izvjesnoga Milana Tegeltije? I zbog čega bi netko takav trebao motivirati običan svijet da se u vezi s njim iole raspita? Ako se tome racionalno pristupa, nema ama baš ni jednog razloga – ni u onome što je iza sebe ostavio, čime je kulturu, znanost, nešto treće zadužio, a ni u detaljima koji ga, gleda li ga se kao čisto fizičku pojavu, što prije koji dan omogući jedna od komercijalnih televizija, preporučuju.

 

Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


Koga bi, uostalom, mogla fascinirati nabildana, po uzoru na američke farmere iz sredine prošlog stoljeća stoljeća odjevena, glave izbrijana faca koja tako neodoljivo asocira na one što su prije dvadesetak i kusur godina utjerivali strah u kosti a, ruku na srce, i pustoš, ljudsku i materijalnu, iza sebe ostavljali.

Preko noći, međutim, čovjek postade zvijezda. Zašto? Vjerovali ili ne, zahvaljujući jednoj krajnje imbecilnoj, krajnje anticivilizacijskoj i antiljudskoj odluci na najvišoj razini sudbene vlasti jedne zemlje – BiH dakako, jer drugdje, u civiliziranu svijetu razumije se, takvo što ni u primisli nije moguće. O njoj sam, podsjetit ću, pisao i prije tjedan dana i ne bih ponovo detaljizirao. Ukratko, temeljem informacije jedne od Dodikovih produženih ruku – nekakvoga Centtra, a je li u pitanju „nevladina“ udruga ili nešto slično vrag bi ga znao – VSTV donese nekoliko krajnje upitnih i profesionalno problematičnih zaključaka. 

Jednim od njih se, primjerice, od tužiteljstava svih razina u BiH traže podaci vodi li se istraga protiv bilo koga suca ili tužitelja navedenog u Informaciji Dodikove udruge. Drugim se, opet, a očito je povezan s prethodnim, od Ministarstva pravde, Vijeća ministara i državnoga parlamenta traži da po hitnoj proceduri usvoje izmjene zakona koje VSTV-u omogućuju da razriješi suce ili tužitelje bez provedenog disciplinskog postupka. Trećim se, na koncu, od tužiteljstava svih razina traže podatci o nacionalnosti lica optuženih za ratne zločine, a od sudova svih razina podatci o nacionalnosti lica pravosnažno oslobođenih i osuđenih za ratne zločine. 

Odluka i zaključci VSTV-a su se našli pod oštrom kritikom institucija međunarodne zajednice u BiH – Delegacije EU, OHR-a i OESS-a posebice, ali i ambasada SAD i Velike Britanije. Sve to, međutim, nije specijalno zabrinulo ni Tegeltiju ni njegova političkog šefa. Dapače. I Dodik i Vlada RS-a, dakle oni isti koji VSTV kvalificiraju neustavnim i traže njegovo ukidanje, najednom, i rukama i nogama ustaju u njegovu, ali i obranu njegova predsjednika. 

No, time su izazvali reakciju sudačke organizacije, ali i uglednih imena iz njezina sastava. Ni to, dakako, ne bi bio problem da se optužbama Dodikova „malog od kužine“ u vrhu sudbene vlasti ne pridružiše i poznata sudačka imena iz RS-a.
Otvorenim pismom mu se, recimo, obrati dugogodišnji sudac Vrhovnoga suda RS-a javno izražavajući svoje neslaganje s zaključkom koji se tiče mogućnosti razrješenja sudaca i tužitelja bez provedenog disciplinskog postupka. Jer, pojašnjava sudac Dimitrijević, takvim zaključcima se pokušava zaobići zakon i omogućiti jednostavan odstrijel nepodobnih sudaca. Ako, pak, protiv nekih od nositelja pravosudnih funkcija, u vezi njihove ratne prošlosti, netko ima nekakve, pa bilo kakve dokaze, dodaje Dimitrijević, neka ih podastre u kaznenom postupku, a ne da na ovaj način, i preko VSTV-a kao instrumenta, pravi reviziju već provedenih imenovanja sudaca i unosi nemir u pravosudnu zajednicu.

Dimitrijevićevo neslaganje i kritika, međutim, imaju formu koju su, i Dodik i njegov „mali od kužine“, mogli progutati.
Ali, otrpjeti, po principu „psi laju karavana prolazi“, nisu uspjeli i ono što na račun obojice izreče sudac Suda BiH, koji se nije libio uprijeti prstom u onoga tko je donošenje apostrofiranih zaključaka i naložio – u predsjednika RS-a koji je, tvrdi sudac Perić, i stvarni autor ideje o istragama o ratnoj prošlosti sudaca i tužitelja, a predsjednik VSTV-a je samo prihvatio kao vlastitu zadaću da Dodikovu ideju realizira kroz zaključke koje je sam osmislio trgujući utjecajem u najvišoj instituciji sudbene vlasti. Jer, veli Perić, jedino to može biti objašnjenje za činjenicu da VSTS i njezina predsjednika brane sve institucije RS-a, one iste koji već godinama traže, među inim, njegovo demontiranje kao institucije pod kontrolom međunarodne zajednice.

I, završava svoje pismo Perić, budući je VSTV pod snažnim utjecajem politike, udruga „sudaca i tužitelja bi na dnevni red morala staviti pitanje integriteta VSTV-a i njegove odgovornosti za izgradnju i jačanje nezavisnog pravosuđa“. E, taj dio njegova pisma je, kako stvari stoje, prelio čašu – i bio razlog pozivu na TV duel, a potom i javnom televizijskom sučeljavanju kojemu je svjedočiti moglo bosanskohercegovčko gledateljstvo, ali i sav civilizirani svijet.

A ono što duel u TV areni od prvog čovjeka VSTV-a ponudi dno je civilizacijskoga pada koji se mogao i zamisliti. Uz tu sam maskaradu, evo priznajem, uspio ostati ni nepunih pola sata. Jer, od prvog čovjeka sudbene vlasti čovjek očekuje odmjerenost, mudrost, spremnost da se sasluša sugovornika, kultiviranu reakciju na sudove koje iznosi.

U TV nastupu predsjednika VSTV-a, nažalost, ničeg od navedenog. Sasvim suprotno, elementarna nepristojnost, nekultura komuniciranja, o odmjerenosti i mudrosti da se i ne zbori. Ili pojednostavljeno, čovjek, to je dojam kojeg mi potvrdiše i drugi, puno više odaje dojam jurišnika, ratnika, a puno manje, gotovo nikako, bića razuma, argumenata – i sinteze dakako. Iskreno, sramio sam se – ne zbog mene, nego zbog uvjerenja da ono što gledam ja vidi i svijet. A svijest o tome, htjeli ili ne, izaziva konsternaciju – i svijest o civilizacijskomu dnu koje smo svi zajedno udarili.

Je li to naš usud? Jer, tegeltizaciju se, i kao kulturu komuniciranja i kao formu političke dominacije svim i svačim, može sresti i drugdje – u bukvalno svim sferama života, funkcioniranju države prije svega. Je li, ako je tako, bosanskohercegovačku stvarnost bez takve kulture komuniciranja i takve forme političke dominacije uopće moguće i zamisliti? Je li, drugim riječima, izlaz iz nje uopće moguć?

I, ako jeste, gdje je put promjene?

Pita li se, recimo, mene, izlaz iz postojećega nije nemoguć. No, njega nema bez pretpostavki. A one su u promjeni političke paradigme – i izvan toga ih ne treba tražiti. Jer, Tegeltija i tegeltizacija kao fenomen proizvod su političke filozofije koja je zajahala BiH – i kao državu i kao društvo. Oslobađanja od njih, drugim riječima, nema bez oslobađanja od filozofije koja ih proizvodi – filozofije etnonacionalističke autarhičnosti i isključivosti.
Kako je to moguće? Već godinu dana ponavljam, ovih dana to učinih i u Brezi, gradiću nadomak Sarajeva – samo stvaranjem fronta građanskoga otpora filozofiji koja fenomen tegeltizacije proizvodi i hrani. Filozofiji uvijenoj u oreolu „zaštite  nacionalnih interesa“ – hrvatskih, bošnjačkih, srpskih. I suprotstavljanja istoj prava čovjeka na život bez okova, nacionalnih i inih.

Je li, međutim, takav front i u realnom životu moguć? Naravno. Svi indikatori upućuju da kritična masa za njegovo organiziranje postoji. Pitanje je samo tko će mu stati na čelo? U konkretnim uvjetima, međutim, sporno ne bi smjelo biti ni to. Jer, takvu odgovornost preuzeti mogu samo snage političke ljevice – dvije najsnažnije političke partije prije svega – okupljajući oko sebe sve što je na fonu ljudskog, fonu prava čovjeka na život kakvog ljudska vrsta ostvaruje i u drugim dijelovima civilizirana svijeta.

Pri tome, dakako, ne mislim samo na okupljanje građanskih političkih partija – a njih, koliki god da im je utjecaj u biračkom tijelu, nije da nema. Mislim, naprotiv, i na savez sa sindikatima koji bi, po prirodi stvari, morali biti na strani partija radništva, partija depriviranih socijalnih slojeva, partija koje zagovaraju socijalnu pravdu i jednakost.
Mislim, potom, i na NVO koje nisu pod kontrolom vlasti, ali i etnonacionalističkih filozofija – a i njihov broj i utjecaj su nedvojbeni. Mislim, na koncu, na pakt s intelektualnom zajednicom koja, koliko god uništena i u nacionalne torove stjerana, još uvijek postoji i saveznik je čije se pomoći nitko pametan ne bi smio odricati.

Jesu li, pak, stranke lijevog političkog spektra za tu vrstu historijske odgovornosti i spremne? Ne mogu reći ni da, ni ne.

Ali, znam da pred sobom imaju samo dva izbora. Jedan je kratkoročan i temelji se na računici što u ovom momentu dobijamo – koliko zastupnika u državnom, entitetskim i kantonalnim parlamentima. Drugi je dugoročni, strateški, izbor kojeg i same potcrtavaju kao dio svoje misije – da trenutačnim dobitcima pretpostave promjenu političke paradigme upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

A nje nema bez okupljanja, pa i na izborima 2018. godine, svega što je naspram etnonacionalističkom balahanju, ali i materijalnom osiromašavanju i uništavanju i daljem političkom destruiranju zemlje. U tom slučaju, istina, najjače stranke političke ljevice žrtvuju materijalizaciju dijela dobivenog političkog povjerenja za račun održanja i očuvanja fronta građanskoga otpora.

Dugoročno, međutim, a to je mnogo važnije, dobivaju jer definitivno adaktiraju etnonacionalističke ambicije u dokazivaju kako je BiH propala država i kako se i svijet u konačnici mora pomiriti s činjenicom da je rješenje samo i jedino u njezinoj disoluciji po etničkim šavovima.

Na strankama ljevice je, ponavljam, izbor. No, nadvlada li pragmatizam, račundžijski pristup i kalkulacija – i propadne li zbog toga zbijanje redova u frontu građanskoga otpora etnonacionalistima – odgovornosti za ono što bi se moglo događati narednih godina, u vremenu nakon parlamentarnih izbora dakako, osloboditi se neće moći ni same.

Komentari:

Download SocComments v1.3