Trbuh i kruh nisu glavni uzroci egzodusa pametnih

Kako god bilo, u naše dane – bilo to javno ili tajno, svjesno ili nesvjesno – ljudima se nameću loši primjeri nesrećnih ljudi za obrazac, za uzor, na šta mi odgovaramo ćutanjem i bježanjem. Drugim riječima, mi nismo spremni na žrtvu bez koje nijedno dobro nije moguće. Nije li sve to možda znak naše sveopšte slabosti i nemoći naspram zahuktale i samouvjerene gluposti, koja gazi sve pred sobom, ničega se ne stideći, jer ona je uvijek u pravu!?  

 

 

 

Piše: Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije/Topportal.info

 

 

Tek skoro sam naučio da je glupost možda opasnija po društvo i od samog zla budući da zlo dođe i prođe, bude i nestane. Zlu se možemo suprotstavljati, možemo ga razobličiti, pokazati drugima da se radi o zlu i možda već tada ima nade da mu neko hrabar stane na put. Međutim, glupost ne trpi savjeta, a pritom je njen nosilac preispunjen sobom i samo(za)dovoljan, spreman je uvijek i svagda za napad. On je gotov unedogled ponavljati iste fraze, krilatice i parole. On zasigurno nije filosof koji razabira šta je dobro, a šta zlo; on (posta)je mjerilo svemu, te glavni kritičar svega i svačega.

 

Po riječima teologa Ditriha Bonhefera, glupost nije defekt intelekta nego defekt ljudskosti, jer nesumnjivo je da mnogi ljudi koji su obremenjeni glupošću imaju vrlo razvijen intelekt. O toj pojavi razmišljao je i veliki Andrić, došavši do sljedećeg zaključka: „Postoji takav tip nesrećnog čovjeka koji od rođenja do smrti živi u zabludi da je po nečem pozvan da se bavi javnim poslovima, da ispravi što je krivo i izvodi na čistinu što je zamršeno, a u stvari on se bavi samo samim sobom i svojim mutnim ambicijama, i ničim više i ničim drugim. U krug tih svojih poslova on uvlači sve: ideje, pokrete, ustanove, javne ljude i skromne neznance. Bolujući od fiksne ideje da je on u vezi sa svim što postoji i da se sve na svetu njega tiče, on niže grešku na grešku i glupost na glupost. Ali, ubeđen i uporan, on to ne primećuje. Svaki korak mu je pogrešan, jer ide u naopakom pravcu. I na štetu je i dosadu svemu i svima oko sebe” (iz knjige Znakovi pored puta).

 

 

 

„Istina to sam ja“

 

 

 

O ovoj temi je pisano još u Starom zavjetu u kojem se na jednom mjestu navodi da ako dobrome damo savjet, poslušaće nas, a da zlome ništa ne treba kazivati, jer će nas zamrziti (Priče Solomonove 9.1–11). Ako želimo izbjeći pogrešku na koju nas upozorava premudri Solomon, trebalo bi da težimo strahu Božijem kao početku mudrosti (Ps. 110). Drugim riječima, budući odgovorni pred Bogom, pronalazićemo put koji vodi nadilaženju gluposti.

 

Iz svega pomenutog nameće se pitanje kako zapravo treba da se ophodimo sa ovako ubijeđenima i upornima ljudima? Uvjeren sam da sa svakim čovjekom, pa i sa onim koji posjeduje navedeni defekt, treba postupati krajnje blago, s ljubavlju, jer jedino su ljubav i pažnja nadrazumne i dotiču nas u srž bića. Međutim, ljubav podrazumijeva ozbiljnu žrtvu, ispunjenu milošću Božijom, te kao takva treba da bude oslobađajuća za one o kojima je riječ. Ako pak niste spremni na takav podvig, onda se od navedene pošasti uklanjajte. Uklanjajte se na sve moguće načine i prije svega se trudite da izbjegnete bilo kakvu komunikaciju sa takvim ljudima, jer oni će je na neki volšeban način zaodjenuti svojom nepokolebljivom glupošću, koja sve zna i na sve ima odgovor. Takvi su prenebregnuli onu čuvenu jevanđeosku tvrdnju koja kaže da je jedino Bog Istina, jer oni za sebe misle i govore: „Istina to sam ja“.

 

Prema tome, ako naša ljubav ne zacijeli taj ličnosni defekt, onda se treba kloniti ljudi koji ga posjeduju. U vezi s tim uvjeren sam da trbuh i kruh nisu glavni razlozi egzodusa pametnih. Glavni razlog su svjesni i podsvjesni strahovi od ovako nedobronamjernih ljudi i uklanjanje od njihove gluposti. Neko se može zapitati zašto odlaziti negdje drugo, zar ne bi bilo dovoljno uklanjati se od takvih ljudi ovdje i sada? Nažalost, problem proizilazi iz toga što se takvi ljudi neće kloniti vas, neće vas ostaviti na miru. Budući da postoje krajevi u kojima je uvriježeno shvatanje da glupost treba ignorisati i ne davati joj snage tako što će joj se pridavati bilo kakav značaj – mnogi se sklanjaju u takve krajeve, gdje su postignute norme koje glupost ne hrane, ne brane i ne daju joj da djeluje. Interesantno je da, bježeći od gluposti, bježe svi oni koji su iole pametniji, bez obzira na boju kože, vjeru ili naciju, iako se na taj način neki od njih zauvijek rastaju od kućnog praga, od zavičaja i prostora sopstvenog jezika i predanja.

 

Međutim, u tom opštem pokretu uz pametne nerijetko pođu i neki od onih o kojima pričamo, te se tako nađu unutar društva u kome niko ne obraća pažnju na njihovu glupost. Ova činjenica dovodi do dubokih unutrašnjih potresa u njihovom biću te, kao posljedicu toga, oni počinju pucati na ljude i gaziti ih. Takvom tragičnom ishodu danas smo često svjedoci, makar putem sredstava informisanja. Svakako nije isključeno ni to da se u novom okruženju udruže sa svojim istomišljenicima kojih sigurno nigdje ne manjka. Iz svega ovoga vidimo da ni napredniji svijet za ovakve slučajeve nema rješenje, jer je očigledno da su oni koji su zarobljeni glupošću dobili prednost te iz dana u dan ovladavaju novim prostorima. Samo po sebi nameće se pitanje ko im je to dopustio i zašto? Strahujem da su oni u dosluhu sa onima koji imaju moć da im to dopuste. Time je, umjesto straha Božijeg kao početka mudrosti, zavladao strah od ljudi kao početak gluposti.

 

Promišljanje o ovoj temi podsjeti me, između ostalog, i na jednu priču koju sam davno čuo, a tiče se dečanskog igumana Justina i onih već davnih vremena, sedamdesetih godina prošloga vijeka. Naime, jednom je jedan mladić, koji je kao siroče odrastao u Visokim Dečanima, upitao starca igumana zašto se u manastiru ne obnavlja monaštvo i ne dolaze novi ljudi, a čak ako neko i dođe, brzo se ispostavi da je tvrdoglav i da nije baš čiste pameti. Naravno da je bilo i drugih uzroka tome, ali je iguman tada kroz šalu naveo mladiću ovaj razlog: „Pa znaš, sinko, nema novih ljudi, jer ko god je pametan otišao je u Njemačku da radi”. Šala je, kao što znamo, uvijek ljekovita, ali često bolno pogađa u samu srž problema.

 

 

 

Šta je lijek?

 

 

 

A sada šalu na stranu: šta je za mene kao hrišćanina krucijalno u svemu ovome? Gdje je tu Bog i zašto on to dopušta? Mudri pjesnik bi rekao: „Bog kao Bog, ćuti i gleda”. Možda neki misle da bi on kao Bog trebalo nešto da uradi. Ali mi zaboravljamo da je On uradio, pokazao nam je put živeći među nama. Isus je na glupost prvosveštinika i Pilata odgovarao ćutanjem. Poučavao je samo one koji su htjeli čuti njegovu riječ i nije se suprotstavljao gluposti silom. Molio se Ocu za one koji su ga pljuvali i raspinjali, te je tako promijenio svijet i svjesnom žrtvom otvorio vrata novom vremenu. Ali mi smo – prvi ja među vama – to Njegovo poučavanje zaboravili. Svi bismo mi zapravo mogli mnogo naučiti iz Hristovog odnosa prema drugim ljudima, jer zaista ima bezbroj divnih primjera kao, recimo, onaj kad Hristos piše po pijesku pitajući one koji su držali kamenje u rukama s namjerom da ubiju ženu grešnicu: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen”.

 

Iako je među njima nesumnjivo bilo i zlih ljudi, uvjeravam vas da nije bilo nijednog glupog čovjeka, budući da su, dobro razmislivši, od svoje nakane svi odustali. Hristos je glupost kao i druge ljudske slabosti liječio blagim oblogama, a savremeni svijet misli da je to moguće civilizacijskim dostignućima i zakonima. Meni se pak čini da je potrebno upotrijebiti i jedan i drugi lijek, ali mi kao da smo, nažalost, izgubili korak s vremenom i ne djelujemo ni u jednom pravcu konkretno. Čak mi se čini da se pojedinci raduju što ljudske slabosti oko nas cvjetaju i množe se.

 

S druge strane, svjedoci smo i toga da su neki proglasili naše slabosti i nemoći za primjer dobre pobožnosti. Tim povodom trebalo bi da se zapitamo da li bi Hristos liječio slabe i iscjeljivao bolesne da su te slabosti bile same po sebi dobre i benigne? Kako god bilo, u naše dane – bilo to javno ili tajno, svjesno ili nesvjesno – ljudima se nameću loši primjeri nesrećnih ljudi za obrazac, za uzor, na šta mi odgovaramo ćutanjem i bježanjem. Drugim riječima, mi nismo spremni na žrtvu bez koje nijedno dobro nije moguće. Nije li sve to možda znak naše sveopšte slabosti i nemoći naspram zahuktale i samouvjerene gluposti, koja gazi sve pred sobom, ničega se ne stideći, jer ona je uvijek u pravu!?

Komentari:

No comment.

Superhik je ovdje

Top teme

Trach

Promo

Kolumna