U ime Boga protiv domaćih bogova

Da budem iskren, sve sam umorniji od napornih i glasnih vjernika. Nedavno sam se konačno natjerao pogledati famozni Scorseseov film “Tišina” i shvatio da su mi malo naporni oni bukvalni i kruti vjernici koji su, ne mareći za ljude oko sebe, vjeru pretvorili u ideologiju. Konkretno govoreći, svi oni koji poistovjećuju hrvatstvo i katoličanstvo, promašili su smisao kompletnog kršćanstva.



Piše: Dalibor Milas/dalibormilas.com


To se još jednom očitovalo na primjeru sprovoda Predraga Lucića, osnivača i prvog urednika Feral Tribunea te dugogodišnjeg novinara koji se nije libio istančanom satirom prokazivati domaće “careve golog ruha”. Ekshibicionisti mu to, naravno, nikad nisu oprostili.

Iako izbjegavam zadirati u tuđu privatnost, Lucićeva vjera je njegovim sprovodom postala javna stvar te istovremeno i meta degutantnih uvreda i meni teško shvatljivih komentara navodno uvjerenih katolika.

Križ na sprovodu Predraga Lucića bio je detalj tjedna. Reakcije su, kao i inače u Hrvatskoj, bile podijeljene. Netko je negdje čak napisao da je taj križ bio sablazan. Ne bih se složio. Nije križ sablazan… Sablazan su naše primitivne podjele na “ove” i “one”. To je sablazan i naša velika sramota. Nikako da shvatimo da nas olako i površno etiketiranje drugih i drugačijih te njihovo trpanje u određene kalupe pretvara u ovce sa žutom naušnicom koje bez torova ne mogu zamisliti svoju egzistenciju.

Tko likuje zbog onog križa i sve to smatra nekakvom fiktivnom pobjedom vjernika, totalni je kreten, a onaj kome je smetao onaj križ, još je veći. Prema nekim navodima, Predrag Lucić je bio vjernik. Ako je to zaista tako, njegova je vjera bila i ostala njegova privatna i intimna stvar. Baš onako kako to i treba biti.

Predragu Luciću se prigovara da je ismijavao Katoličku crkvu. Nije istina. Ljudi skromne inteligencije i skučenog uma nikad neće moći razumjeti humor i satiru. Lucić je ismijavao licemjerje. Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što se uvijek rađa unutar čovjeka i na koncu očituje u praksi. Iskrenost življenja vjere proporcionalna je stupnju istinoljubivosti i (samo)kritičnosti u odnosu na principe na koje se pojedinac poziva.

Nije Lucićeva greška što su se mnogi prepoznali u njegovim riječima.

Službeni predstavnici Crkve su prije imali samo komuniste za protivnike. Iako su danas suočeni s pluralizmom i društvenom tržnicom, na kojoj su prisiljeni izložili svoje “proizvode”, oni i dalje žele zadržati jednog protivnika. No, tu nastaje paradoks: oni su se pretvorili upravo u ono protiv čega su se desetljećima borili – u imitaciju Komiteta iliti moralnu policiju našeg društva koju nitko više ne šljivi ni pet posto.

Teško im je prihvatiti činjenicu da oni više nisu jedini kustosi kulturnog i nacionalnog blaga i identiteta. Još im je teže shvatiti da ljudima ne smetaju ni Evanđelje ni Bog nego njihov nadobudni mentalitet i način življenja. Oni i sad drže da su protiv njih svi oni koji odbijaju biti s njima. Uostalom, živo me zanima kako bi to jedna takva religijska institucija, čiji se službeni predstavnici ponašaju kao članovi HDZ-ova mjesnog ogranka, nekoga mogla oduševiti za Radosnu vijest koja je, bez ikakve ekskluzivnosti, namijenjena svima?

Upravo zbog toga je Predrag Lucić bio melem za društvo kojem kronično nedostaje kritičkog odnosa prema religijskim fenomenima i utjecaju religije na društvo.  Budući da je teško očekivati da se vrh crkvene hijerarhije, koji je sam sebi dostatan, odluči kritično sagledati svoje djelovanje i postojanje dok se istovremeno većina “običnih” vjernika boji glasno reći da su “domaći carevi” već odavno “goli”, trebamo biti zahvalni na svim onim slobodnim ljudima koji se ne boje reći da bi se car konačno trebao prestati blamirati i pokriti svoju golotinju.

Mnogi drže da je Lucić svojim perom štitio prevarene, nemoćne i ponižene. Jer boriti se za one koji su u manjini, koji su poniženi i prevareni znači biti na Isusovoj liniji. To što je želio bolju Hrvatsku, ne znači da ju je mrzio. Povijest će pokazati da su upravo najveći zločini u novijoj hrvatskoj eri počinjeni upravo u ime preglasnog hrvatstva, zaogrnutog kvazi-katoličkom ikonografijom.

Teško se mogu oteti dojmu da je „pritajeni katolik“ Lucić svojim humorom i konkretnim upozoravanjem na društvene anomalije na kraju ispao veći katolik od svih nas, a pogotovo onih koji su ideološki likovali zbog pojave križa na njegovu sprovodu.

Komentari:

No comment.

"Herceg-Bosno u srcu te nosim"

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna