Nazire li se Dodikov politički kraj?

Podaništvo, kakvo ovih dana pokazuje SDA, teško da je moguće tako često sresti. No, nije problem da se radi samo o podaništvu stranke nego se posredstvom nje u istu kašu gura i čitavu državu.



Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić


Pogledajte, uostalom, što se sve izdogađa s najpoznatijim turskim književnikom, nobelovcem Orhanom Pamukom. Komisija za izbor i imenovanja sarajevskog Gradskog vijeća ga, podsjetimo se, jednoglasno predloži za počasnog građanina glavnog bosanskohercegovačkog grada. A onda, koliko preko noći, ta ista promijeni mišljenje i Pamuka eliminirala kao laureata.

Zašto?

Zato što se, krajnje pojednostavljeno, radi o čovjeku koji je oponent aktualnoj turskoj vlasti zbog zatvaranja nepodobnih intelektualaca, književnika, novinara. I što bi nagrada njemu dovela SDA do sukoba s predsjednikom Erdoganom – a Bakir i njegovi to ne žele ni za živu glavu. I stoga radije žrtvuju Pamuka – baš kao što su prije koju godinu žrtvovali uglednoga turskog profesora Lafcioglua – izražavajući time svoju bezpogovornu lojalnost čovjeku kojemu je još babo zemlju u amanet ostavio.

No, podaništvo prema Erdoganu, koliko god ga se javno željelo iskazivati, trenutno i nije najveća briga Bakirove družine. Nesnošljivije od nje su one zbog unutarnjih potresa i osipanja stranke koje poprima obilježja samodestrukcije. Još uvijek, naime, nije prežaljen gubitak kojeg proizvede odlazak Šepićeve parlamentarne trojke i skupine nezavisnih načelnika i gradonačelnika, koji je u vjetar odnio barem desetak-petnaest postotaka dotadašnjeg biračkog tijela SDA, a stranka se našla u novim mukama.

Poslušnost joj otkaza prvi čovjek izvršne vlasti sarajevskog kantona, koji za sobom povuče nimalo beznačajan broj stranačkih zastupnika i upitnom učini mogućnost da SDA uspostavi novu skupštinsku većinu, a onda i novu kantonalnu izvršnu vlast – o gubitku, i to nimalo beznačajnog dijela biračkoga tijela za slijedeće parlamentarne izbore da se i ne govori. Jer, nimalo bezopasni premijer kantonalne vlade je već najavio samostalne liste za slijedeće parlamentarne izbore, i to za sve razine vlasti.

U vrijeme, na koncu, dok ovaj tekst nastaje, trese se i u tuzlanskom kantonu – i, dojam je, s učincima koji bi mogli biti ozbiljniji od svih dosadašnjih. Parlamentarnom većinom same SDA je, vjerovali ili ne, srušena kantonalna vlada koju podržava sarajevska partijska centrala. Još konkretnije, od, ako dobro razumjeh, trinaest zastupnika u kantonalnoj skupštini neposluh stranci, glasujući za smjenu postojeće izvršne vlasti, iskaza čak njih deset svrstavajući se uz odmetnutog kantonalnog stranačkog čelnika, ujedno i jednog od podpredsjednika SDA.
 
O konačnom učinku tuzlanskoga razračuna još uvijek je prerano govoriti. No, da će on značiti gubitak novih, pa i dvocifrenih postotaka stranačkoga biračkoga tijela, već sada je izvjesno. U prilog tome svjedoči i oštrina obračuna s banovićkim stranačkim šerifom. Na portalu SDA se ovih dana, recimo, o banovićkom potpredsjedniku stranke može pročitati ono što se, koliko jučer, nije moglo ni sanjati – da je gospodar života i smrti u Tuzlanskom kantonu, ratni profiter, vladar iz podzemlja koji svoju moć temelji na kapitalu kojeg izvlači iz banovićkih rudnika, tko zna što još sve ne. Neposredno, potom, nakon pada kantonalne vlade na njegovu diskoteku u rodnom mu gradu izvršen je i prepad aktiviranjem eksplozivne naprave. A radi se, ponavljam, o potpredsjedniku SDA – i, sasvim izvjesno, čovjeku o kojemu se sve to i do sada znalo – a ipak ga se na jednu od najvažnijih stranačkih funkcija biralo.

I kako se onda ne zapitati – zašto? Ne upućuje li, hoću reći, sve to na zaključak kako bi i ostatak stranačkoga društva mogao biti sličan njemu – da je, dakle, društvo ratnih profitera, kriminalaca, vladara iz podzemlja, da ne nabrajam? Uostalom, gospodari života i smrti, moćnici u realnom životu, ovih su dana birani i u tuzlanski gradski odbor SDA.

U pitanju su ljudi koji su na direktorskim pozicijama javnih poduzeća – i čijim su izborom na stranačke funkcije prekršene odredbe zakona kojima se osobama na rukovodnim pozicijama u javnim poduzećima zabranjuje obavljanje bilo kakvih stranačkih funkcija. No, koga u toj bratiji zakon još uvijek zanima? U Gradski odbor ih se, zaludu sve to – valjda zato što su na obilatim državnim jaslama, i što mogu biti izdašan izvor financiranja stranke – ipak uvuklo.

SDA, drugim riječima, uzdrmavaju unutarnji potresi. Ono što bi, pak, moglo biti noćna mora najjače stranke u RS-u, su potresi koji mu prijete izvana. Ovih dana, naime, lider SNSD-a obznani kako će biti kandidat za člana Predsjedništva BiH. I, barem što se moje procjene tiče, ne vidim tko bi mu se na putu prema kolektivnom šefu države mogao ozbiljnije suprotstaviti.
To, doduše, promatrano samo za sebe, i ne bi trebao biti problem. Ali, problem je ono što Dodik čini – a i ono što najavljuje nakon svoga ustoličenja u najvišoj državnoj fotelji. Čovjek, poznato je, uopće ne priznaje BiH kao državu.  I u tome je sve izravniji – a i, ako je suditi prema nedavnoj polemici, sve ironičniji. „Ta vaša, kako ste je nazvali“, asocirajući na BiH, uzvrati nedavno Dodik novinarki jedne od komercijalnih televizija na pitanje koje mu postavi.

A kakav će odnos prema „toj vašoj“ graditi, banjalučki silnik obznani prije koji dan potvrđujući kandidaturu za člana državnog trijumvirata. Ured mu, ako dobro razumjeh, neće biti gdje oduvijek jeste, u glavnom gradu države. Stolovati će, naprotiv, malo u Banjoj Luci, malo u Lukavici – ili Istočnom Sarajevu, svejedno. U glavni grad nogom ne kani kročiti ni na sjednice kolektivnog šefa.

Računaju li, poruči, u donošenju odluka Predsjedništva na njega, na sjednice će se morati navikavati putem videolinka, a i tada samo pristanu li na njegovo viđenje države i njezinih institucija – da je samo zajednica sastavljena od dviju država, da je Vijeće ministara tek pomoćni organ Predsjedništva, nikako ne i najviši organ izvršne vlasti, da su SIPA i OSA izvanustavne institucije koje treba adaktirati i tko zna što još sve ne.
Sve to, dakako, i ne treba shvaćati tek dijelom Dodikova predizbornog verbalnog šoua. Jer, na pretpostavkama pretvaranja RS-a u državu on radi i danas.

Nedavno je, recimo, u javnosti provaljeno kako, kupovinom 2.500 pušaka, dodatno naoružava entitetsku policiju – i pretvara je u neku vrstu vojne sile ovog dijela zemlje. Što je u pozadini svega – želja za jačanjem državnih ingerencija entiteta ili utjerivanje straha građanima tog dijela zemlje od posljedica koje bi mogle nastupiti pokušaju li Dodika sami rušiti – teško je reći. Iako, može biti i jedno i drugo. Uostalom, mogućnost i ovog potonjega proizlazi i iz izjava predsjednika RS-a. Naoružavanje entitetske policije, pojasni Dodik prije koji dan, je poruka ljudima u RS-u da imaju organizaciju spremnu da očuva mir i stabilnost – pa neka to shvati kako kome drago.

Bilo kako bilo, zbog najnovijeg gomilanja oružja sve veću zabrinutost, izuzme li se Rusija, iskazuju i institucije međunarodne zajednice. U najotvorenijoj formi to, prije samo koji dan, učini OHR, a i američka ambasada u BiH, upozoravajući da sve to – kao i informacije o paravojnim formacijama pod blagoslovom vlasti RS-a i ilegalnim kampovima za vojnu obuku pod kontrolom ljudi bliskih strukturama SDA – nastavljaju pomno pratiti. Jer, obrazložiše i jedni i drugi, sve to je potencijalna prijetnja za stabilnost BiH – i stoga od relevantnih državnih institucija očekuju da plasirane informacije istraže i poduzmu radnje koje su u funkciji očuvanja pravne države i sigurnosti neophodne.

Da se ne radi samo o neproduktivnom mudrovanju diplomatskih „leziljebaroša“ i administrativnog aparata međunarodne zajednice u BiH, nego o ozbiljnoj zabrinutosti svijeta, svjedoči i tretman koji se procesima u BiH pridaje u najuglednijim svjetskim medijima. Britanski Guardian, tako, a povodom najnovijeg naoružavanja policije RS-a, sve to dovodi u vezu sa separatističkim težnjama Dodika, ali i ruskim utjecajem – posebice što se kampa za obuku u Zalužanima tiče – kojemu je cilj onemogućiti integriranje BiH u strukture NATO-a.

Nekako u isto vrijeme se, potom, procesima u BiH bavio i ugledni američki list The New York Times. U neuobičajeno dugom tekstu se optužuje Dodika za pokušaje razbijanja BiH i pretvaranja RS-a u zasebnu državu – dodajući kako za secesionističke ujdurme pokrovitelje ima u Beogradu, pa i srbijanskom predsjedniku osobno – ali i upozorava američke vlasti na obveze koje su u očuvanju te države preuzele u Daytonu.

Procese u BiH, posebice iz perspektive jačanja srpskog nacionalizma i poticaja koje isti dobiva od Moskve, prethodnih je dana, a povodom najnovijeg naoružavanja policije RS-a, analizirao i američki CBS News. I upozorio također američku administraciju da sve to ne smije promatrati nezainteresirano. Jer, ako dobro razumjeh, u konačnici bi se takav odnos o glavu mogao obiti i Americi samoj.

Interes, koji za stanje u BiH pokazuju najugledniji svjetski mediji, britanski i američki posebice, promatran sam za sebe, i ne mora značiti razlog za dizanje prašine. Gleda li se, pak, na njega iz perspektive geopolitičkih ciljeva tih zemalja, priča dobiva značajno drugačiji predznak – i upućuje na akcije koje bi u BiH one, same ili posredstvom institucija međunarodne zajednice, mogle poduzimati.

A jednom od njih, po slobodnoj mi procjeni, mogao bi biti zahvaćen i Milorad Dodik osobno. Njegovo stavljanje na američku crnu listu, očito, nije rezultiralo učincima kakvi su očekivani. I stoga, iznenadile me ne bi ni nove mjere Dodikova discipliniranja, pa i najizravnijeg uključivanja u akcije njegova političkog neutraliziranja. Koji bi efekt svega toga mogao biti? Najiskrenije, teško je reći.

Ali da, zbog svega navedenog, već danas ne treba neozbiljnim doživljavati pitanje „bliži li se Dodiku definitivan politički kraj“, slažem se – doista ne treba. Pa što god tko o tome mislio.

Komentari:

No comment.

Pod Lupom

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna