Komšić je karikatura građanske BiH

Zašto svako kome je imalo stalo do Bosne i Hercegovine, a pogotovo multietničke i građanske Bosne i Hercegovine, ne bi trebao glasati za Željka Komšića. Ako Komšić pobijedi, to će biti tragično najviše iz razloga što će pokazati da je građanski orijentirani dio biračkog tijela politički nesvjestan, dezorijentiran i, u konačnici, nepismen. S takvim građanima, neće biti građanske države, a svaki pokušaj njenog stvaranja bit će s pravom proglašen utopijom.



Piše: Vedran Filipović/Prometej.ba

 

Željko Komšić je u dva mandata bio član Predsjedništva BiH. Osam godina svakog mjeseca primao je platu preko 5.200 KM za obavljanje te funkcije. Primali su je i drugi. Međutim, dok su drugi ispunjavali svoju misiju rastakanja BiH, zbog čega su, kao nacionalisti, i bili birani, on nije ispunjavao ono zbog čega je on bio biran. Kao predstavnik svih građana, što za sebe voli reći, nije ništa učinio na revitalizaciji građanske države. Štaviše, dodatno je urušio njenu mogućnost tako što je jačao nacionalizme, prije svega hrvatski, a posredno i druga dva.

Komšić je izabran i kao ratni neprijatelj rušitelja Bosne i Hercegovine. Dayton je legitimirao svačiju borbu, i onu VRS-a i onu HVO-a i onu ARBiH. Taj legitimitet svojim potpisom ovjerio je i Komšićev vrhovni komandant Alija Izetbegović. Dolaskom na poziciju vlasti, ne uvažavajući tu činjenicu, Komšić je bio nastavak rata mirnodopskim sredstvima, baš kao što je i Dodik nastavak Karadžića, a Čović Bobana. Militantnom retorikom osporavajući legitimitet borbe srpskog i hrvatskog nacionalizma za njihove vizije Bosne i Hercegovine, koje im je u Daytonu, podsjećam, legitimirao i Alija Izetbegović, Komšić je naracije srpskog i hrvatskog nacionalizma u svijesti srpskog i hrvatskog puka učinio opravdanim. Naravno, tome je pomogao i medijski izolacionizam, klerikalizacija, egzistencijalna ucijenjenost i obrazovna zapuštenost tog puka. No, to Komšićev grijeh ne čini manjim, naprotiv.

S pristupom kakav je imao i kakav danas ima Komšić, hrvatski i srpski nacionalizam može se poraziti samo ratom. Na sreću, niko nema resurse za rat, a toj soluciji trenutno nije sklona ni međunarodna zajednica. Ono što, pak, može – jeste održavati ljude mentalno pripremljenim za rat dok se uslovi za rat ne steknu.

Hajde ipak da hipotetski zamislimo taj rat. Ko bi od oružanih snaga BiH branio svoju državu? Srpski puk priklonio bi se separatističkoj ideologiji srpskog nacionalizma. Ostao bi bošnjački puk, čiji je civilni komandant bošnjački član Predsjedništva. Da li bi hrvatski puk poslušao Komšićev zahtjev da se bori za građansku BiH? Naravno da ne bi. Šta bi onda Komšić bio, kojim pukom bi komandovao? Nijednim. Bio bi zamjenik civilnog komandanta bošnjačkog puka. I stvarao privid njegove multietničnosti. Komšić, dakle, nije personifikacija građanske BiH, već njena karikatura.

A sve je moglo biti drugačije. Komšić je prvi put izabran na valu populizma. Da bi bio ponovo izabran, tokom prvog mandata morao se dodvoravati svom biračkom tijelu. Međutim, kad je drugi put bio izabran, Komšić je taj mandat mogao posvetiti senzibilizaciji Hrvata u BiH za ideju građanske države. Nije to učinio, naprotiv, bio je radikalniji nego u prvom mandatu. Hrvati su tako ostali ideološki monolitni. Taj narod u BiH nema nijednu značajnu političku partiju a da po ideološkoj orijentaciji nije nacionalistička. Prosto im je Komšić nije dao. I hajde što on to nije uradio, nego je zatvorio vrata svim drugim građanskim opcijama da se bore za hrvatske glasove.

Nakon dva mandata bačena na guranje Hrvata dublje Čoviću u zagrljaj, Komšić je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Četiri godine, iz mjeseca u mjesec, primao je platu preko 4.500 KM uz dodatak od 840 KM. Nije podnio niti jednu inicijativu niti pitanje u vezi s bilo čim pa, naravno, ni u vezi s razvojem građanske države koju ne ispušta iz usta.

U tom periodu stranka mu se počela rasipati i do danas je stigla na nivo kad u njoj više nema nijednog politički prepoznatljivog lica. Niko iz njegove stranke ne može osvojiti ni deseti dio glasova koliko ih je osvojio Komšić prilikom posljednjeg izbora za člana Predsjedništva. Cjelokupan njihov politički rad iscrpljen je za izgradnju njegovog kulta ličnosti. Zbog toga mu kampanju rade ljudi iz druge stranke, Građanskog saveza. Oni imaju nekoliko ljudi poznatih u bh. javnosti od kojih nisu svi političari. Najmarkantnija njihova politička figura je Emir Suljagić, bošnjački nacionalist, koji čak ide dotle da poziva bošnjačku nacionalističku partiju SDA da naoružava Bošnjake. Njegov politički angažman usmjeren je na pretvaranje PTSP-a iz medicinske u sociološku dijagnozu. Politički uticaj mjeri mu se konstantnim retraumatiziranjem bošnjačke nacije. Otkako je u ulozi Komšićevog propagandiste, ta retraumatizacija se ogleda u stalnom zastrašivanju Bošnjaka da neglasanje za Komšića znači novu Srebrenicu.

Vežući se s takvima, Komšić je uništio svoj koalicijski potencijal među lijevim i/ili građanskim strankama. Tačnije, s njih dvije – SDP-om i Našom strankom. On koalicijski prostor može tražiti samo među bošnjačkim nacionalističkim strankama, kao što je to činio i u prethodnom periodu. Hrvatski nacionalisti za Komšića tvrde da on nije legitiman predstavnik Hrvata. Paradoksalno, nisu mogli dobiti legitimnijeg, jer niko od njega nije zaslužniji za jačanje hrvatskog nacionalizma. On, međutim, nije legitiman predstavnik građana, jer se radi o produženoj ruci bošnjačkog nacionalizma. Komšić, pride, na međunarodnoj političkoj sceni nema nikakve lobističke veze. Doda li se to svemu navedenom, on u razgovorima o budućnosti BiH, do kojih će neminovno morati doći, nije kredibilan sagovornik. On može biti samo glasnogovornik vizije BiH kakvu gaji bošnjački nacionalizam. U tome vidjeti građansku BiH može samo naivan birač.

Bosni i Hercegovini u Predsjedništvu treba stvarni Valter, ne lažni. Stvarni predstavnik svih građana, nauštrb svih nacionalizama. Neko ko svoj legitimitet crpi iz biračkog tijela građanskih partija. Neko s međunarodnim diplomatskim iskustvom, neko s lobističkim potencijalom na međunarodnoj političkoj sceni, da se može zalagati za građansku državu kod onih koji su već polako počeli dizati ruke od nas. Bosni i Hercegovini treba neko ko će relaksirati odnose između građanskog i etničkog, da građansko niko ne gleda kao faktor asimilacije bilo koje nacije u većinsku i da se etničko ne gleda kao faktor raspada države. Bosni i Hercegovini, pored civilnog komandanta bošnjačkog puka Oružanih snaga BiH, ne treba i njegov zamjenik.

Ako Komšić pobijedi, to će biti tragično najviše iz razloga što će pokazati da je građanski orijentirani dio biračkog tijela politički nesvjestan, dezorijentiran i, u konačnici, nepismen. S takvim građanima, neće biti građanske države, a svaki pokušaj njenog stvaranja bit će s pravom proglašen utopijom.

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna