Samo mi burek ne diraj

Jako sam sretna da je došlo vrijeme pričati o anksioznosti i razbiti onu standarnu "sve je to u tvojoj glavi". Što bi rekla moja prijateljica: "A gdje bi drugo trebalo biti? U kuku?!", ili nečiji post na facebook-u: "Pa što ću sada, odrezati glavu?"



Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
(prenosi iskustvo pacijentice s terapije)

Fotografija: Goran Primorac


Ljuti me čitati površnost opisa anksioznosti i depresije kao bolesti suvremenog doba prouzrokovane užurbanošću, stresom i nebrigom o sebi. Kao, dok su ljudi kopali njive nije bilo depresije. Jok, nije! I, od kuda one meni u gostima s godinu dana??
Osobno volim i poštujem znanost, vjernica sam i ne shvaćam kako ih itko može gledati kao dvije suprotne strane kad se zapravo nadopunjuju. Točnije, vjeruješ u ono što ne znaš, a znanost dokaže - pa znaš. Jednostavna linearna priča.

DNA prenosi informacije sa roditelja na djecu ako kod naših prabaka i pradjedova nije bilo strahova otkud ih kod nas? A i religija (bar moja) govori da se "grijesi" predaka prenose dalje.

Na meni je izbilo što moji bake i djedovi nisu znali zaštititi i njegovati emocije mojih roditelja. Ne osuđujem ih, samo prenosim što DNA radi.

Anksioznost miješaju s panikom i tjeskobom. Tjeskoba je divan i lagan osjećaj pritiska u grudima, ako samo iskreno promatraš taj osjećaj on ti ubrzo ukaže što te točno muči. Panika je eksplozivna i traje par minuta, gubiš se, nestaješ iz tijela, misliš da ćeš umrijeti, srce lupa itd.

Anksioznost je širi pojam.

Ponekad imaš napade panike, ponekad tjeskobu, često "laganu" depresiju, ali ona ide još i dalje: neprestano imaš osjećaj da nisi prisutna u tijelu, ne doživljavaš glazbu, boje, tlo pod nogama, nečiji dodir, bezbroj nezaustavljivih misli vrluda umom, za vratom visi nekakav apstraktan strah, ne misliš da će pasti klavir s vrha zgrade na tebe, ali se jednostavno bojiš i ne znaš čega.

Susrela sam se s ljudima koji su prvi udar anksioznosti dobili u odrasloj dobi. Uh, mogu misliti koliko je to šokantno. Ja sam sa svojom ipak od početka zajedno...

Znam da me može napasti ako sam previše sretna, ako sam gladna, nenaspavana, ali i iznenada.

Vanzemaljac.

Tako me zove jedna od najbližih prijateljica već 10 godina. Lagano polaskana svaki put kad bih dobila od nje tu "titulu", usput bih se i pitala čime sam ju zaslužila. "Nisam ja toliko posebna, niti je moj put teži od puteva drugih, niti težnje čišće", uvijek je šaptao neki glas iznutra.

Ulovila sam ga, zavirila u svoju nutrinu i shvatila da me taj glas čuva od umišljenosti i sličnih. Ali me i činio zatvorenom prema vanjskom svijetu. Dugo sam sama istraživala po svom stanu, mnoge stvari su me prepale, neke oduševile, uglavnom, prihvatila sam sebe (ako se može reći objektivno, a može jer osjećam da jest) i čistog srca mogu kazati koje su moje kvalitete. A, "mane" ne govorim, ne zbog srama već spoznaje da su u njima nakupine energije koje Dubravka i ja čistimo i preoblikujemo.

Od svojih 35 godina, 34 imam anksioznost svaki dan na dužnosti, depresiju povremeno i epilepsiju (samo) prvih nekoliko godina života. Nikad mi dosadno! Bezbroj padanja u nesvjest, snimanje mozga (uvijek "sve u redu"), zabrana izlaska ljeti po danu izvan kuće jer bih se onesvijestila odmah i lijepa etiketa "ona je luda".

I nema oca.

Sreća moja odlično sam učila i pomagala mnogima u svladavanju gradiva, pa su me poštovali u razredu. Jer, neprisustvo oca, emocionalno zatvorena mama, preplašen i živahan stariji (polu)brat, par seksualnih zlostavljnja, kompleks debljine, tisuću strahova, kompleks manje vrijednosti itd., ne idu baš u prilog razvoju socijalnog dijela osobnosti i samopouzdanja.

A i D su posebno jako vladale svako 3-4 godine, bez preskakanja, sve do 25.godine. I uvijek je bio isti "dril": kod psihologa ili psihijatra, oni pitaju "Čega se bojiš?", ja odgovaram "Ne znam.", a misleći "U koju ste školu išli pa ne znate ništa drugo pitati, niti istražiti što mi je? Jer, ovo nije u redu kako se osjećam!",

Šaka tableta od kojih bih sasvim uredno spavala po 18 sati, još jedan bonus za razvoj socijalne inteligencije...

S 25 sam rekla - dosta! Na kalendaru je bilo vrijeme za slijedeći udar anksioznosti koji sam odlučila proživjeti "na živo", bez tableta i psihologa. Izlasci, upoznavanje novih ljudi, divna druženja, koncerti, izleti, ponekad al‐kohol, probala sam sve što prije nisam smjela ili znala.

Bila sam ponosna, ali ne i mirna. Razvila sam socijalni dio sebe, ali moje središte je ostalo nemirno, samo i polomljeno. Nisam više mogla prići umjetnosti, nisam mogla stvarati, spavati, plakala sam 3-4 noći tjedno i samo išla naprijed. Osjećala sam se golo, bez duhovne kože da me štiti. Jako osjetljiva, visoke razine empatije često nisam znala jel me bole moje rane, rat u Koreji ili bol bližnjih.

Vrištanje, umiranje, koračanje...

Opet sam tražila psihologa, i opet sam se razočarala: posljednji mi je rekao "Hej, ja imam anksioznost, pripremi se da se toga nikad nećeš riješiti!".

O, ne, druže! Jesi školovan, ali priča ti ne pije vode! Ne očekujem od zubara da mi kaže "I ja imam pokvaren zub, ta neću onda tvoj popravljati - evo ti samo tablete protiv bolova".

Dao mi je tablete, pila sam ih jedno vrijeme, temeljito se udebljala i bacila ih. Znala sam da nisu rješenje, znam da su samo dio priče, ali s njim nije bilo priče.

7. razred osnovne, živo se sjećam jedne od psihologinja i njenog ureda. Opet: "čega se bojiš". U sebi sam zakolutala očima jer "nije pristojno" tako se ponašati pred starijima. "Gdje sam dok spavam?" pitala sam ju. "U krevetu!" odgovorila je iziritirana. Pomislila sam: "Glupa si", ja, dijete od 14 godina. Na takvo pitanje djeteta valjda vidiš...nešto...

Dok me je kao još ispitivala i već propisivala šarene bombone (garanciju za debljanje, spavanje, zatvorenost i etiketicu) gledala sam ju nekakvu nesretnu i neispunjenu i mislila "tebi treba terapija".

Ostavila sam se ćorava posla traženja psihologa sve do jednog dana kad mi je prijatelj pričao kako je na snimanju filma upoznao predivnu osobu, psihoterapeutkinju.

Rečenica "Na prvoj godini faksa počeli su raditi na sebi. Otpali su mnogi koji nisu mogli izdržati, ona je ostala do kraja- i dalje radi na sebi, uči, istražuje", probudila me i čula sam glas u sebi: "Evo je! Postoji!". "

Znaš, ona radi na radio Ljubuškom, zove se Dubravka, .... " i dalje nisam čula što govori.

Jedna od mojih "vanzemaljskih" osobina je da neke ljude "bez razloga" primjetim, upamtim i tek kasnije kad mi se pojave na putu za neku važnu ulogu sjetim se da sam ih davno osjetila.

Mislim, baš u tom 7. razredu slušala sam često radio Ljubuški i upamtila rečenicu blesavog voditelja: "Naša Dubravka je sada na pauzi, nadam se da nas sluša i da je u pekari. Dubraavkaaaa donesi jedan burek!".

Samo 20 godina poslije, stala sam pred nju i udahnula.

Znate, i ona je vanzemaljac!

Stoji strpljivo ispred tebe dok se sve ljuske Babuške ne otvore i dok ne zasjajiš!

Nismo mi još gotove, imamo još posla, ali već sada sam jednostavno sretna. Radim posao izvan struke, još sa sjenom nekih strahova i ankcioznošću u tragovima, daleko od prijatelja i doma, sama. A mirna. Znam da će sve doći u svoje vrijeme.

Kad voliš sebe, u mogućnosti si voljeti i shvatiti svakog čovjeka. Još važnije, naučiš si napraviti duhovnu kožu, na daš da te ranjavaju ranjeni i ostvarujući sebe svijetliš drugima.

Stručna, sposobna, strpljiva, blaga i žestoka - sve prema potrebi osobe s kojom radi, Dubravka vam ne kupuje burek - ona vas nauči kako se on pravi.

Komentari:

No comment.

Šutnja

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna