Slučaj Budimir: Brutalno gaženje zakonitosti u svrhu uništenja političkog protivnika!

Prevedeno na neostaljinistički jezik Budimirovih bh. tužiteljā, kojemu su tada spočitavali organizirani kriminal i korupciju, to bi izgledalo ovako: “Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio organiziranim kriminalom, ali mogao je, budući da je od osuđenih kriminalaca uzimao novac za pomilovanja. Istina, nema dokaza da je uzimao novac, ali mogao ga je uzimati budući da je znao da se to čini ‘i šakom i kapom’. Istina, on to nije znao, ali je lako mogao znati budući da obnaša visoku dužnost predsjednika Federacije!”. Upravo ovakva neostaljinistička pravna egzibicija i brutalno gaženje zakonitosti u svrhu uništenja političkog protivnika izvodi se teatralno pred očima cijele javnosti i čak uz adekvatnu podršku zakonodavne (!) i izvršne vlasti. O orkestriranoj podršci huškačkih medija da se i ne govori.



Piše: Prof. dr. fra Marko Karamatić/Svjetlo riječi


Neostaljinistički teatar – U Bosni i Hercegovini, koja je podjelom na dva entiteta učinjena funkcionalno invalidnom, malo što funkcionira u skladu s europskim civilizacijskim standardima.

Nevjerojatna količina političke bahatosti i prijezira prema građanima ove zemlje od strane političke klase kontinuirano upropaštava zemlju strovaljujući je na civilizacijsko dno. Borba za stranačke političke pozicije i privilegije obnašatelja političkih funkcija, potisnuli su opći interes za koji bi se trebali zauzimati i po kojem bi se trebali prepoznavati. To se čak i ne skriva od očiju javnosti!

O svemu tome slikovito govori pravosudna farsa vezana za tada optužbu i uhićenje predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Od početka se naslućivalo da se radi o namještenom političkom procesu radi preraspodjele fotelja u vrhu vlasti.

Budimir je uhićen 26. travnja 2013. teatralnim upadom specijalaca s dugim cijevima u zgradu Predsjedništva (!) u prisutnosti brojnih naručenih medija. Na zahtjev tužiteljstva BiH (Oleg Čavka i Diana Kajmaković) sud je Budimiru odredio jednomjesečni pritvor zbog “organiziranog kriminala”, odnosno “osnovane sumnje” da je primao novac za pomilovanja kažnjenikā. Istoga dana ujutro njegov je ured u Mostaru pretresala tužiteljica Diana Kajmaković. Ništa ne bi bilo neobično da upravo tada nije u njezinoj prisutnosti izveden pokušaj podmetanja obilježenog novca koji bi tužiteljstvu bio “krunski dokaz” za Budimirovu korupciju. Međutim, nije sve išlo po “voznom redu”, pa je taj groteskni scenarij završio nespretnim ubacivanjem torbice s označenim novcem u kantu za kišobrane u hodniku ispred Budimirova ureda od strane zbunjenog podmetača I. Knezovića.

Sve su to snimile nadzorne kamere a potom emitirala Federalna televizija. Nitko se u tužiteljstvu nije na to ni osvrnuo, nitko iz vlasti nije pozvao na odgovornost odgovorne za takvo montiranje, nego je tužiteljstvo, štoviše, po isteku jednomjesečnog pritvora zatražilo još dva mjeseca. Tada entitetski predsjednik M. Dodik je na televiziji prije presude izjavio da će Budimiru biti produžen pritvor, čime je otvoreno poručio da se odluke sudova nadziru iz središta političke moći!

Međutim, preduhitrio ih je Ustavni sud BiH, najviša pravosudna instanca, uvaživši apelaciju Budimirovih odvjetnika i ocijenivši pritom “da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju ‘rekla-kazala’ dokaza”. Nakon te nečuvene pljuske, Sud je Budimira oslobodio iz pritvora.

No, tužitelji i dalje nastavljaju igrati zadanu im igru kao da se ništa nije dogodilo. Dokazi i nisu toliko važni budući da iza cijele akcije stoje moćni politički pokrovitelji i njima poslušni mediji.

Ovu čudnu igru ilustriraju i brojni “biseri” Budimirovih tužitelja koji sliku o slučaju čine još više transparentnom. Naime, oni su tvrdili, ničim to potkrepljujući, da je Budimir od pomilovanih kriminalaca želio stvoriti “stranačku vojsku”, što je u sferi fantastike; oni su ga pritvorili jer je navodno primao novac za pomilovanja, ali ne znaju, i ne mogu dokazati, od koga, ni kada ni koliko je primio; svodili su svoju sumnju najprije na dva imena (A. Kulovac, A. Karić), a na kraju se pokazalo da ti uopće nisu ni pomilovani; tvrdili su da imaju svjedoka kojega nisu ni vidjeli ni ispitali, a nazvali ga ključnim(!); ponudili su Sudu kao dokaz uobičajen radni telefonski razgovor tada novinara FTV-a A. Avdića s Budimirom, koji nema nikakve veze sa slučajem; neistinito su ustvrdili da Budimirova kći živi u Hrvatskoj i da tamo ima imovinu; govorili su o pomilovanju supruge četrdesetogodišnjeg T. Š., koji, kako se ispostavilo, uopće nije oženjen…

I na kraju farse tada tužitelj Oleg Čavka je na ročištu 5. lipnja 2013., priznao da, istina, “nema dokaza da je (Budimir) uzimao novac, ali da je on znao da se uzima šakom i kapom”, te je iznova zatražio pritvor za njega da ne bi pobjegao (!). Taj zahtjev sud je 10. lipnja 2013. odbacio kao neosnovan.

Sve to u iole razumnom čovjeku izaziva mučninu! No, jahači idu dalje!

U cijelom postupku odslikavaju se tipične staljinističke istražiteljske metode. Milijuni su ih iskusili u ‘prvoj zemlji socijalizma’, ali i šire. A kako to izgleda, slikovito je opisao ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin u svom romanu U prvom krugu: Susjedi denunciraju Ivana Selivanoviča Dirisina da se bavi antisovjetskom propagandom, nakon čega Komitet državne sigurnosti (KGB) provodi istražni postupak i dolazi do sljedećeg rezultata: “Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio takvom propagandom, ali mogao je, budući da je slušao njemački radio. Istina, nije slušao njemački radio, ali mogao ga je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina, nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji radio-inženjer.”

Prevedeno na neostaljinistički jezik Budimirovih bh. tužiteljā, kojemu su tada spočitavali organizirani kriminal i korupciju, to bi izgledalo ovako: “Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio organiziranim kriminalom, ali mogao je, budući da je od osuđenih kriminalaca uzimao novac za pomilovanja. Istina, nema dokaza da je uzimao novac, ali mogao ga je uzimati budući da je znao da se to čini ‘i šakom i kapom’. Istina, on to nije znao, ali je lako mogao znati budući da obnaša visoku dužnost predsjednika Federacije!”

Upravo ovakva neostaljinistička pravna egzibicija i brutalno gaženje zakonitosti u svrhu uništenja političkog protivnika izvodi se teatralno pred očima cijele javnosti i čak uz adekvatnu podršku zakonodavne (!) i izvršne vlasti. O orkestriranoj podršci huškačkih medija da se i ne govori. I nikom ništa! Osim ponekog intelektualaca i dva-tri medija (FTV, Dnevni list, Dnevbo.ba, Oslobođenje i poneki portal), svi ostali šute!

I na kraju svega, Općinski sud u Sarajevu, dana 10. 07. 2019. godine oslobodio je Budimira od svih optužbi, ali opet mnogi šute!

Zaslužuju li građani BiH ovakav neostaljinistički udar na pravni sustav i elementarna građanska prava!?




(Marko KARAMATIĆ, rođen je 1947. u Johovcu, općina Doboj, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio 1963. u rodnom mjestu, gimnaziju 1967. u Visokom, stupio u Franjevački red 1968. Studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1969-1974), na Teološkom fakultetu u Ljubljani (1975-1977), gdje je magistrirao 1977. i doktorirao 1985.

Od 1977. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu opću i nacionalnu povijest Crkve. Obavljao je službe tajnika i dekana Teologije. Uređuje časopise Bosna franciscana i Bilten Franjevačke teologije.

Zamjenik je glavnog urednika edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine i član Znanstvenog vijeća Hrvatskog leksikografskog instituta BiH. Izvršni urednik Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine. Pokrenuo projekt izdavanja djela fra Matije Divkovića (1563-1631). Predvodio organizaciju više znanstvenih skupova i uredio zbornike s tih skupova. Član Predsjedništva Matice hrvatske Sarajevo. Javlja se prilozima u desetak periodičnih publikacija)



Komentari:

No comment.

Lideri

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna