Romano Bolković o Denisu Kuljišu: Nema u ovom podneblju i naraštaju nitko ni sličan

Objavljeno Nedjelja, 18 Kolovoz 2019 19:39

Romano Bolković oprostio se od svog dugogodišnjeg prijatelja Denisa Kuljiša, koji je preminuo danas u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti. Kuljiš, kao i Bolković, bardovi su hrvatskog novinarstva. Romano se tekstom na svom Facebook profilu oprostio od prijatelja Denisa iz kojeg, ponodno i uvijek, mnogi mogu puno toga naučiti.



Piše: Romano Bolković/Facebook



"Kaže mi Nada da su govorili da si blijed, da odeš do liječnika, ali kao svatko tko je upoznao bolnice odlagao si odlazak. Kaže mi Nada da si prije neku noć sjeo na rub kreveta, oko pet, da nisi mogao disati, i da si udarivši se pritom pao u nesvijesti. A onda su mi počeli govoriti svi po redu da su zvali ove i one u bolnicu, da si teško, da si operiran, da čekaju da prođe noć, i ja sam molio Boga u razgovoru s Ines da sve bude dobro, Ines je ponavljala bit će dobro, bit će, i mada je Cigi rekao kako stvari zapravo stoje, nitko od nas nikada nije ni pomišljao da će izgovoriti rečenicu: Umro je Denis Kuljiš.

Tražim neku tvoju sliku, imam ih izobilje, ponajviše iz Esplanade, no naišao sam na jednu drugu, na kojoj smo svi troje, ti, Nada i ja, a ti si ti: gledaš u Krk i kako ti pogled klizi panoramom samo nabrajaš glagoljaše, mjesta, biskupe, i cijela se jedna povijest uzdiže pred slušateljem, i sve što vidi poprima drukčije, žive obrise. Iako si govorio da Marko Grčić zna sve o svemu što se može znati, bio si taj u našoj generaciji kojega je dovoljno pri susretu pozdraviti, a onda bi čovjek mogao kao dijete slijediti granu po granu razgovora koji se granao u nedogled, do posljednjeg lista, do najmanjeg detalja teme koja se rastvorila kao krošnja. U stvari, to si bio ti: veliko razgranato drvo pod okriljem čije krošnje su nebrojeni našli svoje mjesto.

Veliko drvo baca veliku sjenu, kazat će se, ali u toj sjeni tako se ugodno živjelo u redakcijama koje si pokrenuo, vodio, u listovima koje si uređivao, a to je manje-više sve bitno hrvatskog novinstva posljednjih desetljeća. Kroz te redakcije prošlo je više ljudi koji su bili ili su postali imena hrvatskog novinarstva no kroz fakultet, na kojemu, da si predavao, kao što si sam pisao, iako to ovdje nisu željeli objaviti pa sam to priredio za Vaseljenu, predavao bi "Uvod u senzacionalizam":

"Kao rodonačelnik novinskog senzacionalizma "na ovim prostorima", dakle u nepopularnom i nepriznatom jugoslavenskom okviru gdje god se govori i razumije srpsko-hrvatski jezik, moram o tom fenomenu naposlijetku kazati nekoliko riječi.

Senzacionalizam nije mentalno stanje, nego prezentacijska forma tabloidnog žurnalizma - tim riječima otvorio bih "Uvod u senzacionalizam", kurs novinske morfologije s kojim bi valjalo započeti novinarsku izobrazbu, umjesto da se, kao i na svakom studiju, prvo dohvaća neko Aristotelovo djelo.

Što to znači?

Imaš vijest - uzmimo nešto jednostavno, recimo: "izbio treći svjetski rat". Kako će tome pristupiti, primjerice, sarajevski listovi?

"Dani" će objaviti moralistički uvodnik svog glavnog urednika, u kojima će on iznijeti duboku zabrinutost i tugu, te upozoriti da će i u tome ratu sigurno najgore postradati upravo narod u Bosni.
"Slobodna Bosna" izrazit će, u nadahnutom uvodniku svoga glavnog urednika, možda i određeno zadovoljstvo što je napokon kucnuo sudnji dan, pa se pruža prilika da pravi zlikovci i krivci za sve nesreće koje su zadesile narod u Bosni, budu pravedno kažnjeni.

"Oslobođenje" će, pretpostavljam, objaviti trijezan, izbalansiran komentar na četvrtoj stranici.

"Dnevni avaz" imat će krupan naslov na naslovnoj, izjavu efendije Cerića o zlu koje takav nepoželjan rat može donijeti narodu u Bosni.

To su prezentacijske strategije koje u novinarskoj praksi nazivamo "kamilica" ili "mlaka voda".

Rasni senzacionalistički tabloid, raspalit će slovima od 24 cicera, preko cijele naslovne stranice, poželjno iznad glave lista, koja se za tu priliku može spustiti tako nisko da ispod nje ostanu samo dvije-tri plaćene reklamice: IZBIO TREĆI SVJETSKI RAT!

Uskličnik je tu bitan, ali valja staviti samo jedan, a oni tabloidi koji posežu za tri, ili ne daj Bože, stavljaju i više od toga, devalviraju svoj plemeniti poziv.

Puknuti takav naslov nije nikakav kumst - kumst je potreban da se sastavi nadnaslov, koji vijesti daje specifičan štih, odnosno "spin", posebnost koja karakterizira svaki rasni bulevarski list."

Neću sad citirati ništa o kraljičinom gajdašu, tom krucijalnom problemu o kojemu si pisao, ali o ženama u redakcijama i na naslovnicama hoću:

"U redakcijama, najviše volim raditi sa ženama. Žene su većinom puno pametnije i sposobnije, hrabrije i neusporedivo sabranije, marljivije i darovitije, te u svim svojstvima potrebnim novinaru, prosječno nadmašuju muškarce. Nedostaje im samo element mentalne stihije - previše uredne i suvisle, nisu podložne spontanim provalama divlje, neusmjerene energije, različitim iracionalnim ispadima, bez čega novine ne vrijede pola pišiva boba - uvijek moraš pri ruci imati dva-tri nekontrolirana pijanca za specijalne zadatke, neobuzdane talente, ulične genije, nebrušene dijamante i crne bisere... Što ja znam, recimo, ja sam imao Matu Bašića i, možda, Edu Popovića, dok se nije upropastio trezvenjaštvom, pa završio kao pisac. Ali ne treba ti puno takvih, a za sve ostalo, bolje je imati žene. S njima se, osim svega, bolje osjećaš i provodiš, već što ih gledaš ako su zgodne, pa dok s njima razgovaraš... Žene pak na naslovnicama, po mojem su iskustvu živa nevolja. Nedužno erotizirane starlete pridaju ti neizbježno image jeftinog lista, a one gole, rastjeruju oglašivače i neobično skupo koštaju, pogotovo ako su poznate, a najčešće izgledaju puno lošije od svoje fame, pa se moraš natezati s Photoshopom i s njihovim agentima. To se uopće ne isplati - ružnog, oznojenog političara kojega su uhvatili u nekoj pljački, lijepo objaviš džabe i odmah ti skoči naklada."

Da.

Nebrojeni su prošli kroz te redakcije: ljudi, ljudi..., kako bi rekao Dragoljub Jovanović čiju si mi istoimenu knjigu poklonio. Samo površan čovjek neće uočiti koliko su te zanimali ljudi: kao što su te slušali, tako si znao beskrajno dugo slušati nečiju biografiju, nijanse stvarnih i imaginarnih događaja, svejednako oduševljen za bogatstvo života. O, kako si to volio: bogate, ispunjene, živopisne životopise. Bio si nenadmašan narator, bio si savršen slušatelj. Vidio si što drugi previđaju, čuo si i subliminalno. Bio si opsesivni čitatelj, bio si opsesivan pisac. Čitao si i za jela, pisao si riječima najdelikatnijeg okusa. Pisao si cijelim jezikom. Pisao si iščezlim stilom gospode koja u Esplanadi izjutra uz brioš čitaju sve važne europske novine i znaju kazališni repertoar Londona kao i potankosti sinoćnje vojna akcije na nekom bliskom ili dalekom Istoku, svejedno. Tvoj je tekst bio čisti užitak, i pri pisanju i pri čitanju, i u godinama kad sam udomio tvoje ovdašnjima nepoćudne tekstove sabrao sam cijelu biblioteku tvog eruptivnog eruditskog genija. Ne, nema u ovom podneblju i naraštaju nitko ni sličan, ni blizu toj neiscrpnoj znatiželji, toj neumornoj akribiji, toj gospoštini idioma koji si stvorio.

I kad su znali cjepidlačiti oko činjenica, a i tu su bili u krivu, jer ti si znao, po logici autoriteta koji si kumulirao, što drugi ne znaju, nisu čuli, jer ne smiju čuti, pa si doduše i mislio sve što si kazao ali nisi kazao sve što si mislio, ja sam se zezao prenoseći onu, mislim Slavenovu, metaforu o tvom prosedeu: rekao si jednom da te u cijeloj kompoziciji zanima taj čamac i ljudi na njemu, njihovi odnosi i razgovor, a onda ako se doda kakav pejzaš, OK, no je li u zraku bilo pet ili deset galebova, ili nijedan, koga je to briga? O, veliki, veliki, duhoviti Denis!

Ovih dana svi će – jasno, to je folklor ove sredine - govoriti o neizbrisivom tragu koji si ostavio, o značaju tvoja utjecaja itd.itd., no zanimljivo, iako si mogao pisati i u Sloveniji i u Srbiji i u BiH, u Hrvatskoj posljednjega desetljeća jedva da se itko usudio Kuljišu dati prostora: bio si prevelik za male ljude, bio bi gigant za te sitne duše.

I o tome, zapravo, hoću nešto kazati. Jedno je djelo, drugo je čovjek, i s onu stranu pitanja koliko je djelo odvojivo od autora presudno je kazati jedno o Denisu Kuljišu, o kojemu su češće govorili nego o njegovom djelu.

Prije par godina Denis je, sad ću ja ispričati po sjećanju pa ako koji galeb bude manjkao ili suviška oprostite, predložio Nadi da odu još malo na more: bio je konac ljeta i prije jesenje rutine otišli su u Dubrovnik. Tamo se Denis na nekoj plaži porezao: ni dva centimetra ranice na palcu noge pokazala su se gotovo fatalnim: tri je puta zbog sepse završio u intenzivnoj. Ja sam u to vrijeme ležao na kardiologiji; neke od mojih beskonačnih pretraga. Čujem da Denisu nije dobro, pričekam dan, dva, i odvučem se do njegove sobe. Jasno, puste me i vidim Denisa u prilično teškom stanju, prima infuziju, no pridiže se i uz velik napor ustaje. Ja mu kažem da to ne radi, neka legne, da ću zvati sestru. Kuljiš odgovara:

- Došavši ovdje ja sam sebi podvukao granicu dostojanstva ispod koje ne idem. Romano, nemoj zvati sestru. Ako to sam ne mogu učiniti, onda to nije život dostojan čovjeka.

Od toga trenutka toga čovjeka zavolio sam beskrajno, shvativši da je u nekom starodrevnom smilu moralniji od bilo koga koga poznajem u toj našoj branši koja zastavom etičnosti maše češće no totalitarni režimi nacionalnim stjegovima na vojnim paradama. On u stvari jest bio ronin: samuraj bez gospodara, ali ne zato bez bushidoa. Kuljiš je imao čvršće i postojanije principe no svi koji su mu se petljali oko nogu predbacujući pristranost: uostalom, a što znači novinarstvo bez strasti, bez osobne zauzetosti za stvar?

O Kuljiševom značaju i djelu treba, i to ću rado napraviti s prijateljima koji to žele, napraviti simpozij. Ali o Kuljišu kao osobi može se sve kazati u jednoj rečenici: bio je moralan na način naših djedova, u nekom surovom smislu moralnosti svojih kozačkih pređa, u vremenu gangstera, majmuna i ovdašnjih heroja.

Ovih dana treba u Velikoj Britaniji izaći njegova knjiga o Titu. Nije doživio njeno izdanje. Ali i to je sasvim u skladu s temeljnim postulatom Velike knjige životnih shema: kao ni većina njih, ni to se za života nije ostvarilo.

“Sva imaginacija moje generacije sadržana je u Velikoj knjizi šema. Ona nije napisana jer, kao i većina šema koje sadrži, nije realizirana, pošto je, kako reče Rene Bakalović - gastronaut, vlasnik izvornog recepta za hrvatsku klin-čorbu, usto jedan od koautora Velike knjige šema koja je nastala u doba Velikog praska, znači u doba Zvečke i Novog vala, dok su današnji kolumnisti još držali kolumne u obližnjem buffetu Blato prije nego su ti barski stolići za nalakćivanje izneseni i zamijenjene običnim stolovima - dakle, i sama je Velika knjiga šema naprosto jedna šema a one, u mojoj generaciji, uglavnom nisu bile ostvarene.

Šeme su letjele su na krilima od etera, prozračne, bestežinske, svojstveno dobu u kojemu je nastao i konceptualizam. Konceptualizam predmnijeva visokoparnu ideju i ironično odsustvo realizacije, za razliku od današnjeg - žižekovskog - postmodernizma gdje se ironijski koncept realizira s neumornom akribijom.“

Ono što se ostvarilo Denis bi slušao s ushitom: jedan obilni, prebogati, plodni, smislen život.

Život iza kojega će ostati priča.

Nisam nikada mislio da ću pisati ovu rečenicu: dragi prijatelju, sada neću moći nazvati te da u desetak minuta dođeš do Esplanade, ali neću moći ni sjesti u nju a da ti ne budeš tu, s nama.

Hvala ti za svaki susret, svaki tren našeg druženja.

Počivaj u miru, Denise Kuljišu.

Komentari:

Download SocComments v1.3