Turčin u Sinju, Srbin u Kninu! Opet?!

Najnovije vijesti

Detalji: Objavljeno Srijeda, 08 Kolovoz 2012 09:19

Čak dva, više-manje, visoka gosta proteklog su vikenda razgalila Ivu Josipovića; Sinjsku alku, kojom se obilježava pobjedu nad Turskom 1715. pohodio je turski veleposlanik Burak Ozugergin, a u Kninu, gdje se slavio Dan pobjede (nad srpskim agresorom) uprizorio se jedan od čelnika srpske zajednice, ali i jedan od vođa pobunjenih Srba iz '91. Veljko Džakula.

Piše: Josip VRIČKO/Oslobođenje

Turčin u Sinju - bio je to, nedvojbeno, pogodak u sridu hrvatskog predsjednika; Ozugergin je izazvao golemu pozornost, gotovo je ukrao Alku ovogodišnjem alkarskom slavodobitniku Alenu Filipoviću Grčiću. Srbin u Kninu (?!), eh, tu je već bilo golemog pripetavanja.

Neke su braniteljske udruge, primjerice, tražile da se tim povodom hrvatska zastava na Kninskoj tvrđavi spusti na pola koplja. S druge, pak, strane, analitičari, tzv. proeuropske orijentacije - pa, dakle, i vrlo bliski proeuropskom, a i socijaldemokratskom (svom) predsjedniku, egzaltirano su tvrdili kako je dolazak toga srpskoga balvanaša, koji je uhićen '95. kada je Hrvatska vojska u akciji Blijesak oslobodila Pakrac, najznačajniji simbolični napredak u hrvatsko-srpskim odnosima koji napokon otvara prostor za trajno pomirenje. Istina, ova, u biti, parafraza svega onoga što je Josipović izgovorio sondirajući Džakulin dolazak na proslavu Oluje, ispisana je uoči toga povijesnog čina. Već, međutim, u nedjelju bilo je jasno kako je šef hrvatske države požurio.

Na kninskom Trgu Ante Starčevića Josipovićeva su poštenog Srbina, naime, čuvale jake policijske snage, što ga je vjerojatno dodatno okuražilo, te je priznavanje legitimnosti oslobodilačke akcije hrvatskih vojno-redarstvenih snaga odgodio za drugu prigodu. Kada, veli, budu priznate i druge žrtve i čim - i one - dobiju isti pijetet. Što se isprike tiče, kninski je gost, iz policijskog obruča, poručio kako se već ispričao onaj koji je i trebao - Milan Babić, uz imenjaka Martića, vođa kninske balvan-revolucije. Pa, drži, nema potrebe za novim isprikama. Na koncu, nikomu, zapravo, nije bilo jasno zašto se Džakula vratio na mjesto zločina.

Dani poslije pokazali su, međutim, kako Josipović nije Džakulu izvukao iz šešira - tek tako. Ova je sumnja opravdana, znali se kako je lider SDSS-a Milorad Pupovac odbio, neizravan doduše, poziv hrvatskog predsjednika da svojom nazočnošću uveliča Dan domovinske zahvalnosti. Što je, u biti, Džakulinom kninskom domaćinu dobrodošlo. Kao neskrivenom pretendentu na regionalno liderstvo, Josipoviću, a osobito njegovim briselskim političkim mentorima, od iznimnog su značaja odnosi s Beogradom. Pupovac je, vidjeli smo nedavno, igrao na pogrešnog kandidata, Borisa Tadića. (Koji je, istina, bio i Josipovićev intimus). Nije mu pritom smetalo ni to što je, baš nekako ovih dana svake godine, njegov drug beogradski kriminalizirao Oluju. A i to što je Hrvatska slavi.

Bez beogradske odstupnice, Pupovac u ovim (hrvatskim) danima ponosa i slave (više) ne citira Tadića, već, onako diplomatski, poručuje kako je Vukovar, a ne Knin, mjesto otkud bi se trebale slati ovakve simbolične poruke. O čemu će, navješćuje, legitimni predstavnici Srba razgovarati s Josipovićem. Nema, međutim, taj razgovor naročita smisla. Tadić je već pohodio Vukovar, u kojem, inače, stoluje ratni ravnatelj Vukovarske bolnice i aktualni predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, pa je ta simbolika koju Pupovac priziva - potrošena.

Simbolike, (i)pak, ima u tomu što je Tomislav Nikolić na svoju inauguraciju zvao Džakulu, a ne Pupovca. Slijedom čega nije naročito teško zaključiti kako je baš to kandidiralo Josipovićeva kninskoga gosta da ove godine proslavi (?) Oluju usred Knina. Hrvatski analitičari zdesna, koji, kad se sjete nedjeljne kninske slike, još ne mogu vjerovati svojim očima, drže kako vojvoda Nikolić u Hrvatskoj traži svoga igrača za utakmicu koja mu predstoji sa službenim Zagrebom. Sudeći po tomu kako je hrvatski predsjednik proteklih dana (re)afirmirao Džakulu, vojvodinog ratnog druga sa slavonskog ratišta, nema dvojbe kako će Nikolić od Tadića naslijediti golemu Josipovićevu kooperativnost. Kada bi se želio braniti od udara zdesna, Josipović bi mogao kazati da je Džakulu, Tuđman ionako davno abolirao...

Vratimo se, na kraju, proslavi Oluje, pa onda i turskome veleposlaniku koji je, na opasku jednoga zagrebačkog novinara kako je uvijek nespretno slaviti ratove, kazao kako danas moramo slaviti udaljenost koju smo prošli od trenutka kada su se ljudi međusobno ubijali do trenutka kada surađuju. Mudro zbori njegova ekselencija Ozugergin! Ali, lako je njemu; sablje koje su Hrvati i Turci potezali jedni na druge, davno je hrđa pojela. Dok je ovovremeno oružje kojim se ovdje donedavno (bratska) krvca lila i dalje na sigurnom.

A i vojskovođe se, hvala na pitanju, dobro drže!