Ludvig Pavlović: “Kažu mi da je moj otac ikona hrvatskog naroda”

Navršilo se 20 godina od pogibije Ludviga Lutka Pavlovića, čovjeka koji je cijeli život sanjao slobodu za svoj hrvatski narod. Za vrijeme svog kratkog života više je bio u uzništvu nego na slobodi, da bi tek nekoliko mjeseci nakon izlaska iz strogog zatvora 1991. život izgubio u Studenim Vrilima, u jednoj od prvih akcija protiv tadašnje JNA. Danas u Vitinu iz Zagreba često dođe Ludvig Pavlović, sin velikog domoljuba, koji mu jako nalikuje.

Zbog sina i brata domoljuba obitelj Pavlović desetljećima je bila maltretirana i premlaćivana od tadašnjeg komunističkog režima.

Mnogo ljudi mi govori o ocu

Mladi Ludvig sada je u dobi u kojoj je nekada bio njegov otac kada se priključio tzv. bugojanskoj skupini, a koja će potpuno odrediti njegov život.  Mnogi ne zapažaju da je sin hrvatskog domoljuba Ludviga Pavlovića, čovjeka koji je bio među prvim organizatorima otpora prema JNA i ujedno prva hrvatska žrtva. “Da, često s majkom dođem u Vitinu kod rodbine. Idemo u ribolov, iako ja samo gledam. Odemo pješice do Međugorja, odemo ocu na grob… Volim biti ovdje. Nedavno smo stric i ja išli u restoran 'Koćušu' kod slapa. Prišao mi je jedan čovjek i kazao da je moj otac ikona hrvatskog naroda. Mnogo ljudi mi slično kaže. To mi mnogo znači. Ne mogu opisati kako se osjećam nakon takvih riječi. Ponosan sam na svog oca”, kaže Ludvig koji oca nikada nije upoznao, o kojem mu mnogi često pričaju. S majkom Marinom živi u Zagrebu, a nakon Opće gimnazije planira upisati pravo jer želi biti odvjetnik. “Volim sport i mislim da ću nakon prava završiti i kineziologiju”, planovi su tinejdžera koji se rodio nepunih osam mjeseci nakon smrti svoga oca.

Veliko je veselje kada Ludvig i njegova majka Marina dolaze iz Zagreba u Vitinu

U obitelji Pavlović veliko je veselje kada iz Zagreba dolazi Ludvig i njegova majka Marina. Obožava ćevape koje pripremi strina Katica i koji su, s osmijehom kaže, mnogo bolji nego u Zagrebu. Njegovim dolaskom posebno je ushićen njegov stric Iko koji ga voli kao vlastitog sina i poklanjaju mu mnogo ljubavi. “Majka ga je divno odgojila i zahvalni smo joj na tome. Zahvalni smo Bogu što nam je dao Ludvigova sina, što je njegova majka divna žena koja tako ponosno i časno čuva uspomenu na moga brata”, kaže Iko Pavlović. Svaki dan mu kažu nešto o ocu, uvijek sazna nešto novo. “Priča mi stric razne događaje, o kombiju i kako su ih gađali snajperom. Mnogo toga o ocu saznam i preko interneta iako sve često nije točno”, kaže Ludvig. “Ne želimo ga opterećivati. Mlad je i treba živjeti svoj život. Važno je da zna što je istina, a što ne. On je toga svjestan i shvaća”, dodaje stric Iko.

Istina

Stradanje Ludviga Pavlovića za mnoge je i danas misterij. “Naša obitelj zna istinu o stradanju našeg Lutka. Mi smo čudan narod, pričamo svakakve priče kako je bilo i što je bilo. Bilo je i popravnog nema. Nitko ne može više žaliti za njim od njegove obitelji. Živio sam za njegov dolazak iz zatvora, a sada sam ponosan na njegovog sina, moga Lutka”, kaže Iko Pavlović kojeg tješi činjenica da je njegov brat ostavio iza sebe veliki trag - veliko domoljublje i svoga sina.

Osam godina samice i 12 strogog zatvora

Pokojni Ludvig Lutko Pavlović bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji Pavlović. Rođen je 10. travnja 1951. u Vitini u općini Ljubuški. Dan njegovog rođenja padao je na Dan NDH, pa su u matične knjige vlasti upisale da je rođen 9. travnja. Bio je najmlađi član tzv. bugojanske skupine od 19 momaka koji su planirali akciju Fenix s namjerom rušenja komunističkog režima i stvaranja nove hrvatske neovisne države. Za akciju su se pripremali u Austriji, a 20. lipnja u Jugoslaviju ulaze kod Dravograda. S nepunih 17 godina odlazi u Njemačku, gdje je radio na gradilištu, i povezuje se s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom sa sjedištem u Karlsruheu i nakon gušenja Hrvatskoga proljeća 1972. godine odlučuje se na potez koji će mu potpuno promijeniti život. Njegova obitelj nije uopće znala da je i on član bugojanske skupine kao ni da ga je, kao i Mirka Vlasnovića, Đuru Horvata i Vejsila Keškića, 21. prosinca 1972. Vojni sud u Sarajevu osudio na smrtnu kaznu. Ostali članovi su ubijeni.

Ludvigu je Josip Broz Tito zbog njegove maloljetnosti preinačio smrtnu kaznu u osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Mirko Vlasnović, Đuro Horvat i Vejsil Keškić strijeljani su nakon izrečenih presuda. Nakon toga njegova obitelj u Vitini je maltretirana, pokojni otac često je odvođen na “razgovore” i premlaćivan, dok 1980. nije preminuo od stalnih posljedica “tretmana” u mostarskom središtu SDB-a. Stalni prepadi u obiteljskoj kući ostavili su danak i na njegovom bratu Ivanu Iki. Gledajući kako mu oca tuku, krenuo ga je braniti, za što je dobio kundakom u vrat i trajno puknute glasnice. Ne znajući godinama gdje je, njegov brat Iko slučajno je saznao da je živ i u zatvoru.

Simbol hrvatskog otpora

Iz sremskomitrovičkog zatvora 1991. godine Ludvig Pavlović pušten je na slobodu, da bi ubrzo, u rujnu 1991., poginuo u akciji na Studenim Vrilima. Sudjelovao je u oslobađanju luke Ploče, nekadašnjeg Kardeljeva, a bio je među prvim sudionicima otpora u Hercegovini. Njegovo ime nosila je postrojba HVO-a i 60. samostalna bojna iz Vrgorca. Na mjestu pogibije u Studenim Vrilima postavljena je spomen-ploča, a u Rumbocima spomenik bugojanskoj skupini, dok je u njegovoj rodnoj Vitini postavljeno njegovo poprsje. /republikainfo.com/

Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna