EKSKLUZIVNO PRENOSIMO NIN-ov INTERVJU: Biljana Plavšić: Mladiću, preuzmi krivnju i oslobodi Srbe

Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, osuđena za zločine protiv čovječnosti, konstatira u intervjuu za NIN da ona ni zbog sebe, ni zbog srpskog naroda ne bi proživjela samo jednu Mladićevu noć skrivanja, a ne sve ove godine. "Očekivala sam od tih muškaraca, heroja, da će reći:" Idemo tamo, stati ćemo na crtu Haškom tribunalu i kazati kriv sam ja, samo ja i niko drugi, najmanje srpski narod“. To sam ja očekivala od njih", kaže Plavšić.

To očekujete od Mladića sada?
PLAVŠIĆ: Mladić treba preuzeti odgovornost na sebe za ono za što je kriv i osloboditi krivnje srpski narod. Ali, ne kažem da je kriv za Srebrenicu, jer je masakr nekome u međunarodnoj zajednici bio potreban.

Savjetujete li Mladiću da prizna krivnju?
PLAVŠIĆ: Da sam na Mladićevom mjestu ne samo da bih priznala krivnju, nego bih i život dala za srpski narod.

Smatrate li Mladića odgovornim za granatiranje Sarajeva? Zašto to niste spriječili?
PLAVŠIĆ: Generalno, prvo da kažem, Mladiću se nije moglo narediti ništa. A najmanje netko tko radi humanitarni posao kao što sam to radila ja. Niti je to bio moj posao. Znate kakva je linija zapovjedne odgovornosti.

Jeste li spremni da svjedočite na strani obrane ili tužiteljstva u procesu protiv Mladića?
PLAVŠIĆ: Nema to jeste spremni ili ne ...
Ako vas pozovu?
PLAVŠIĆ: Ja samo istinu govorim, ništa drugo, kao što sam i za Miloševića rekla: "Možete me gurati u sudnicu ali ja ću reći što znam i ni za koga neću lagati". Ne znam bi li za rođeno dijete lagala. Ne mogu govoriti jer ga nemam.

Što je ono što možete govoriti o događajima u Srebrenici i opsadi Sarajeva u procesu protiv Mladića?
PLAVŠIĆ: Nisam u ono vrijeme ni znala što se događa u Srebrenici, bila sam usmjerena na događanja u Bihaću, ali tamo Mladića nije bilo. Obilazila sam taj front na Bihaću i strepili smo... Jedino mi je bilo čudnovato što Mladića nema. I navečer, kada sam došla kući, "upalim" televizor i vidim da se na sasvim suprotnoj strani RS-a nešto događa. Mladić ide i daje neke naloge. Pitam se: "Što je ovo?!" To mi je bilo izvan pameti jer ne znam kome nije bilo jasno da ćemo izgubiti na zapadu, i tu je sve trebalo biti koncentrirano, ako se radi o ratu. Sutradan ponovno odlazim na bihaćki front i borci mi kažu: "Eno ga, tamo negdje Mladić na istoku". Pitaju - jeste li vidjeli, a ja obećavam i dalje: "Doći će zapovjednik", a on dao Milovanoviću voditi taj front.

Kada ste sreli Mladića nakon Srebrenice, jeste li ga pitali što je tamo radio?
PLAVŠIĆ: Srela sam ga jednom kao predsjednik Republike i tražila da potpiše ostavku. Bio je to težak trenutak, ali je potpisao.

Zašto ga niste pozvali da ga pitate: što si to uradio u Srebrenici?
PLAVŠIĆ: U to vrijeme još nisam bila predsjednik i nije bilo temelja da ga pitam. Nisam bila u kontaktu s njim. Ni između Karadžića i njega nisu bili takvi kontakti. Zna se kakav je bio Mladić, ja znam kakav je bio. Nije bilo moguće tako Mladića zvati i pitati ga: "Što ti radiš tu".

Pa kakav je to bio Mladić?
PLAVŠIĆ: Od kako mu je kćerka ubijena, mnogo se izmijenio. Prije toga, tu i tamo, čula sam da jako cijeni žene, kćer je obožavao, i jednom kaže za muslimanske žene izbjeglice: Sve su to naše majke". Bilo mi je čudno, ali to je bio njegov pristup.

Kakav je bio Mladićev odnos s Miloševićem i Karadžićem?
PLAVŠIĆ: To ne znam i vidite, bila bih vrlo loš svjedok i obrane i tužiteljstva u procesu protiv Mladića.

Može li suđenje Mladiću ugroziti opstanak RS?
PLAVŠIĆ: Ma ne može, ni suđenje meni, ni Karadžiću. Kod nas se ne čuje to toliko, koliko se čuje u Haagu, oni inzistiraju na individualnoj krivnji i ja ponavljam, i slažem se s njima, odgovornost je individualna.

Zar je moguće da ne vidite nikakvu odgovornost Mladića u vrijeme kada je bio gospodar smrti i života u Bosni?
PLAVŠIĆ: Gospodar smrti i života je bio Izetbegović, gospodar smrti i života je bio Tuđman. Bila sam u Mrkonjiću gdje je njihova vojska prešla na našu teritoriju. 180 krstova i na svakom piše NN Zar to nije gospodar života i smrti?

U Haag ste dospjeli kao prvi srpski državljanin koji se dobrovoljno prijavio?
PLAVŠIĆ: Dvije prve optužnice bile su podignute protiv Karadžića i Mladića. General Mladić je govorio: "A, oni mene živog neće dobiti". Dok su drugi guslali bajke o Raši u planinama, Rašo ovdje sa visuljkom na glavi hoda kao doktor Dabić. Mislim, to je strašno! O manipulacijama takvog čovjeka neću ni da govorim. Jedan liječnik tako da... E, uglavnom, čula sam i jednog i drugog što bi učinili. Kada su mene pitali što biste vi da je protiv vas podignuta optužnica, a optužnica nije ni bila na pomolu, rekla sam: "Istog trenutka bih otišla". I jedina sam među njima koja je uradila ono što sam rekla. Oni su me optužili i to je jedino mjesto gdje ja to trebam raspraviti. Smatrala sam da i oni to tamo trebaju raspraviti i preuzeti odgovornost za ono za što su krivi, i reći: "To je samo moja krivnja, ne i srpskog naroda".

Mnogi smatraju da ste priznali krivnju samo zbog nagodbe s Haškim tribunalom, kako biste izbjegli presudu za genocid?
PLAVŠIĆ: Nisam ja pristala na nagodbu s Haagom, nisam se ja nagađala, nije to bila trgovina. Ne mogu shvatiti osobe koje govore o tako teškim stvarima a nisu dovoljno precizne. Postoje dvije stvari: nagodba i sporazum. Bilo je 14 točaka optužnice. Rekla sam da nisam imala zapovjednu odgovornost, niti sam izravno to radila. Tražila sam da vidim gdje je moja krivica i da se suočim s tim ...

Da razjasnimo, vaše priznanje krivnje je bilo lažno ili ne?
PLAVŠIĆ: Nije bilo lažno.

Stojite i dalje iza riječi kajanja i priznanja krivnje?
PLAVŠIĆ: U potpunosti. Kriva sam jer nisam znala, a trebalo je, o onome što se događalo. Ja sam samo brinula o humanitarnim stvarima, zbrinjavanju izbjeglica, ranjenika ...

U kojem ste onda svojstvu našli kao član Vrhovne komande oružanih snaga ako ništa ni o čemu niste znali?
PLAVŠIĆ: Pa bila sam član Predsjedništva.

Kako onda ništa niste znali?
PLAVŠIĆ: Zar vi mislite da se na Vrhovnom vijeću govorilo o tome?! Znate li o čemu se govorilo? Primjerice, general Đukić treba dobiti kiseli kupus jer će vojska dobiti skorbut ako ne dobije C vitamin. Onda traže cipele, novce...

Ne očekujete da povjerujemo da ste na sastancima Vrhovnog vijeća razgovarali o kiselom kupusu, a ne o tome što rade Arkanove paravojne snage, na primjer u proljeće 1993. u Bijeljini?
PLAVŠIĆ: Ne, nikada nismo govorili o tome. Vi mnogo brkate stvari!

Arkana ste slavili kao velikog junaka. Govorili ste, citiram: "Vidjela sam stare muslimanke koje su mu iz zahvalnosti ljubile ruke".
PLAVŠIĆ: Jeste, na moje oči, bio je Bajram, tada smo išli po kućama...

Jeste li tada vidjeli i leševe koje su u Bijeljini iza sebe ostavili Arkan i njegova paravojna formacija?
PLAVŠIĆ: Vi trebate prije svega znati da ja nisam htjela u Bijeljinu ići sama. Izetbegović je prvo rekao da se sprema pokolj muslimana u Bijeljini. Ja se mislim, kakav pokolj muslimana, pa BiH ima svoje institucije, MUP. Ja njemu kažem da u to ne vjerujem, a on će: "Vi ćete, kao član Predsjedništva, ići u Bijeljinu da nas izvijestite". Vidjela sam da je to nešto tendenciozno, da ja jedina žena idem tamo gdje se takve stvari očekuju. Kažem, dobro, ići ću ali će ići i netko od muslimana, meni neće vjerovati što god budem rekla. Izetbegović je taj događaj htio vezati za početak rata, a rat je počeo kada je srušen ustav na Skupštini u listopadu 1991...

Biste li, s ove distance, učinili isto što i tada u Bijeljini, čestitali Arkanu poljupcem za "oslobađanje" Bijeljine, preskačući leševe muslimana?
PLAVŠIĆ: Oni da imaju sliku leševa, davno bi je pokazali. Praščević i Abdić, muslimani koji su išli sa mnom onda su prešli te leševe. Ali leševa uopće nije bilo. Obilazili smo bolnice jer je bilo puškaranja, jedna žena, Srpkinja u kući, dok je kuhala kavu, provirila je na prozor i bila pogođena. Bilo je ranjenih od gelera u bolnici ali ne i leševa. Nema distance, bile su to opasne laži.

 



Jeste li vi rekli da je silovanje strategija ratovanja muslimana i Hrvata i da je za islam to normalno, jer toleriraju poligamiju i da je to zapravo bio vjerski rat?
PLAVŠIĆ: Ne, o silovanju sam možda nešto tu i tamo rekla, ali znam o silovanju preko Srpkinja koje su silovane. Dva autobusa su prošla i samo je jedna izašla i rekla da nitko od njih neće priznati da su silovane ali da sve idu u Beograd na abortus. Samo to znam, odakle da znam o silovanju muslimanki!?

Što se dogodi da nekome tko je bio dekan fakulteta, američki student, dugogodišnji profesor, rat postane jedina prihvatljiva opcija?
PLAVŠIĆ: To uopće nije bila opcija. Drugi su htjeli taj rat. Srbima rat nije trebao. Srbi su jedini do kraja inzistirali da se očuva Jugoslavija, možda zato što su najviše dali za Jugoslaviju i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Logika sama po sebi govori, zašto bi netko tko je ulazio u rat za stvaranje, poslije tu Jugoslaviju rušio.

Vaša ratna retorika je bila toliko zapaljiva da vas je čak i Miloševićeva supruga častila nadimkom "gospođa Mengele"?
PLAVŠIĆ: Da, užasne izraze je upotrebljavala za nas preko Drine. U knjizi Lord Owen piše da je na jednoj večeri navodeći primjer koliko se razlikujemo rekla, a to je jedan od njezinih bisera: "Evo, na primjer, kad sahranjujemo naše mrtve, mi dostojanstveno, polagano spuštamo kovčeg, a oni tamo arlauču". To je sramota. Taj bračni par, puno puta sam rekla, da se nije u tako kritičnom trenutku našao u Srbiji, sve bi bilo drugačije.

Zašto onda niste pristali na svjedočenje protiv Miloševića, koji vas je smatrao, u najmanju ruku, radikalnom čak i iz njegova gledišta?
PLAVŠIĆ: Sa Miloševićem nikada nisam razgovarala tijekom rata. I to je sve što bih imala reći na tom suđenju.

Milošević je doputovao na Pale 1993. s ponudom za zastupnike bosanske skupštine da prihvate Vance-Owenov plan? Tada ste se odbili s njim rukovati. Biste li sada učinili drugačije?
PLAVŠIĆ: Nisam mu pružila ruku, ne zbog Vance-Owenovog plana već zato što je mnoge slagao. Što se tiče Vance-Owenovog plana, znala sam, neće odlučivati o tome niti Milošević, niti Ćosić, niti ja, već 80 zastupnika.

Bila je pogreška što to niste prihvatili?
PLAVŠIĆ: Kada se uspoređuju svi planovi, ako se možeš isključiti iz vremena i situacije u kojoj se to događalo, onda je Daytonski sporazum najbolje rješenje, ali, kada pomislite što se sve desilo od 1993. do studenog 1995., koliko naroda izginulo, koja je cijena toga, životi su u pitanju, ne bi bilo Srebrenice, to je drugo. Lako je govoriti sada, nakon što se događaji dese. Nemojte mene pitati što bih uradila drugačije da sada mogu vratiti vrijeme kada sam bila član Predsjedništva BiH, a potom RS. Ni u privatnom životu nikada ne razmišljam na taj način. Mogu samo reći, da mi je netko prognozirao moj životni put, ja bih ga ponovila.

Gotovo šest desetljeća ste živjeli s muslimanima i Hrvatima. Kako su za vas odjednom muslimani, dojučerašnje komšije, postali pripadnici nacije sa "deformiranim genetskim kodom", kako ste ih okarakterizirali?
PLAVŠIĆ: Što vam je?! To nikad nisam tvrdila! To je jedna novinarka stavila u intervju po nalogu svog urednika! I ta novinarka je poslala to u Haaški tribunal i bila je spremna da dođe kao svjedok. Kvarniju osobu nisam vidjela. Ja sam, u stvari, pričala o tome kako su nastali muslimani i pitala se zašto se stide svog porijekla kada se Meša Selimović ne stidi. Imala sam puno prijatelja muslimana, možda više nego kršćana i mnogi su znali svoje porijeklo.

Jeste li se susretali s Izetbegovićem prije rata?
PLAVŠIĆ: U SDS nisam imala nikakvu funkciju, a Karadžić i Izetbegović su se sastajali, bili su to dogovori između njih, što su dogovarali, to ne znam. Zato sam u Haškom tribunalu i rekla: "Da, ja sam kriva, jer postoji formulacija ili ste znali ili ste trebali znati, a ja mnoge stvari nisam znala". Izetbegovića sam vidjela na osuđeničkoj klupi kada je odgovarao kao muslimanski fundamentalista i zapravo sam iz laboratorije, učionice, prešla u politiku. Trebao im je netko s autoritetom u toj sredini kao što smo bili ja i Koljević.

A što je vama to trebalo?
PLAVŠIĆ: Meni to nije trebalo, Bila sam pred izborom u Akademiju nauka ...

Osjećate li ipak danas pokajanje, i shvaćate li to kao vašu životnu pogrešku?
PLAVŠIĆ: Vi ništa ne shvaćate! Ako jedno srpsko selo poubijaju, ako starog svata ubiju, zar vam nije jasno koja je to politika? To nije bila moja greška. Osuđujem sve Srbe intelektualce koji nisu ustali već su ostali skriveni, povučeni i tiho govorili. Nisam po prirodi takva.

Jesu li Milošević i Tuđman iscrtali kartu podjele BiH, zarad čega su ginuli ljudi?
PLAVŠIĆ: Bildt je dao nekoliko intervjua i to je rekao i na sudu da ja nikada nigdje nisam bila prisutna gdje se govorilo i odlučivalo o ratu i miru. I od te rečenice, nisam našla bolju definiciju za moj stav. Nemam pojma jesu li iscrtavali kartu. Sa Miloševićem, kao što sam rekla, nisam se susretala, a oni koji su odlazili s njim na brifinge, nisu mi se povjeravali. Za moj humanitarni posao koji sam obavljala nije ni bilo važno što Milošević misli. A Miloševića sam smatrala posljednjim komunističkim reliktom u Europi. Znala sam da će srpski narodu strašno nauditi. On je izazivao međunarodnu zajednicu, a onda, uz njega je išla i Mira Marković.

Vi kažete da ste se bavili humanitarnim radom, a ne samo da vas je Milošević smatrao radikalnom, već je i Šešelj na suđenju u tribunalu rekao da ste u ratu zauzimali tako nepodnošljivo ekstremne pozicije, kako se izrazio, čak i za njega srpskog nacionalista?
PLAVŠIĆ: Ne znam da je to rekao. Ali znam da je Šešelj u Sarajevu radio na sveučilištu koje je bilo pod kontrolom Centralnog komiteta. I dok sam bila u Hisenbergu, u zatvoru, jedan svećenik mi je donio tri knjige, zelenu, plavu i crvenu u kojoj su navedeni svi suradnici Udbe u BiH. Zelena se odnosila na Muslimane, plava na Srbe i crvena na Hrvate. Bile su priložene pristupnice, formular gdje piše ta osoba dobrovoljno ili ucijenjena pristupila službi. Šešelj je jedini u toj cijeloj knjizi naveden kao dobrovoljac. Drugim riječima, dobrovoljno je pristao biti njuškalo i cinkaroš. Čovjek koji radi na fakultetu! I poslije svega toga što se zna, čudim se radikalima što danas rade. Cinkaroši su najgori ljudski ološ!

Tijekom rata niste imali kontakt sa Šešeljem?
PLAVŠIĆ:Ne, nisam. Nisam se srela tamo, niti u Haagu.

Vaš susret s Miloševićem u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu, kako je izgledao?
PLAVŠIĆ: Znali smo da netko važan dolazi. Na hodniku su bile neke barikade. Negdje u noći me je nešto probudilo. Čula sam neku užurbanost. Imao je izolaciju sedam dana i upravitelj zatvora je rekao da ga takvog ne mogu držati ali su tražili od mene kao i od ostalih da ne kontaktiram s njim u zajedničkim prostorijama prvih dana. Bili smo svi zajedno, muslimani, Hrvati i Srbi. Miloševića su svi dočekali tamo. Hrvat Ljubičić mu je peglao košulju i još donese košulju kod mene i pita me: "Jel` ovo dobro opeglano za suđenje. "Jedino što je tugovao za Mirom kad bi se ona naljutila pa ne dođe. Žalila sam ga zbog toga jer je patio, bio je i smiješan i žalostan. Kada sam došla, napravili su mi doček i znala sam da će tako biti i u Mladića. Žao mi je što njegovoj obitelji nisam mogla reći: "Ne brinite, u Sheveningenu će mu biti ljepše nego tamo gdje se skrivao".

Spas Bosne je u Daytonu


U čestom ste kontaktu sa Dodikom?
PLAVŠIĆ: Bila sam predsjednik RS poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma kada je sudbina RS-a bila vrlo nesigurna, kada je RS mogla otići, neki su išli čak dotle da pale automobile UN. Bio je to besmislen otpor, mogli smo izgubiti RS. Forsirajući Daytonski sporazum izvukla sam RS. Dodika sam pratila kao poslanika i vidjela da postoji netko tko bi bio u stanju, neko mlađi, nastaviti takvu politiku implementacije Daytonskog sporazuma i pod teškim okolnostima, s velikim otporom Miloševića i ne samo Miloševića. Sjećate se kada su me uhitili na beogradskom aerodromu jer sam na Skupštini trebala imenovati mandatara. Znali su da će to biti Dodik, htjeli su me ubiti.

Postoji li sada opasnost da pozivanjem na referendum Dodik zapravo izazove ukidanje RS?
PLAVŠIĆ: Ne, ni govora.

Da li ste zagovornik referenduma i odcjepljenja?
PLAVŠIĆ: Ne, samo je potreban povratak na izvorni Daytonski sporazum. Dodik smeta zato što to spominje.

Zašto je u Dodikovoj politici došlo do naglog zaokreta i oštrijeg stava protiv međunarodne zajednice?
PLAVŠIĆ: Ne vidim to tako. On ne mora kao papagaj ponavljati ono što priča međunarodna zajednica, to je licemjerje. Oni su napravili Daytonski sporazum, oni su ga skrojili i potpisali i sada oni hoće da ostane ljuštura od Daytona a sadržaj da prenesu gore na Bosnu i Hercegovinu sa entiteta. Neka to kažu otvoreno, da treba delogirati Dayton.

Hoće li multietnička Bosna opstati?
PLAVŠIĆ: Samo pod uvjetom da se Dayton održi.

Kako danas živite? Imate srpsko državljanstvo, živite u Beogradu? Slobodno se krećete?
PLAVŠIĆ: Idem na tržnicu, u hram Svetog Save, idem svugdje, malo me živcira osiguranje ali to nije moj posao, to je država odredila. Koji su njihovi razlozi, nikada nisam ni s kim razgovarala. Ali po beogradskim ulicama hodajući, a mnogo hodam, natjeram se svaki dan da izađem, vidim potporu. Do suza me dotjeraju.

U intervjuu banjalučkoj "Alternativnoj televiziji" 2005. rekli ste da ste lagali jer niste mogli dokazati svoju nevinost i niste mogli pronaći svjedoke koji bi to potvrdili? Del Ponte tvrdi da ste je prevarili, da je postojao dogovor oko svjedočenja?
PLAVŠIĆ: Nju prevariti?! Zašto nije tražila da joj nešto potpišem, niti je revizija pokrenuta. A moj odnos prema etničkom čišćenju tamo gdje ljudi ostaju bez života, bez nogu, ja sam razmišljala i ja sam etnički počišćena i hvala bogu živi smo i zdravi. Ne kažem da je to normalno, ali u to vrijeme to je bilo normalno, tada je bilo mnogo težih situacija. (NIN/REPUBLIKA)




Komentari:

No comment.

Grožđe na vrbi

Top teme


 

Trach

Promo

Kolumna